Prisjetih se izgubljenih zvijezda...
Stajala sam dugo na žalu oceana snova,
na mjestu zagrljaja svjetla i tmine,
tamo gdje je neka, do tada nepoznata,
snaga pokretala plimu i oseku.
Pod zvijezdama umrtvljena
nisam razlikovala dan od noći,
zaboravila sunce,
mjesec se skrio,
nisam vidjela Večernjicu ni Danicu,
ni Oriona ni Velikog Medvjeda,
a onda iznenada primjetih sirotinju,
sirotinju strpljivu do zvijezda i
osjetih plimu prohujalog vremena.
Sretni ljudi nemaju prošlost,
prisjetih se davno rečenog.
I šapnuh zvijezdama,
čovjek živi samo jednom,
oči neba mi odgovoriše titrajima sna.
Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe,
koliko se može kad se stvarno voli.
Tišina mi zagrli misli,
zapitah tišinu
Što je ljubav?
U meni i oko mene muk,
zvijezde tihuju,
dokazuju nedjeljivost od kozma.
Vjetar se skrio u
beskraju zaboravljenog sna,
tišina ledi krv
nije to ona tišna
koju sam željela čuti.
Zatvorih oči, da ne gledaju i
uši da ne slušaju
tišinu uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.
"Odrasti do djeteta i onda ćeš suosjećati, onda ćeš biti sretna i nesretna s onim koga voliš"
To bijaše treptaj istine,
trenutak prividnog mira u
kojem mi sudbina
pokloni zvijezdu,
zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i
sunce nikada ne zalazi.
U meni prestade noć,
moj put,
do tada put pokore,
zasja bojama svitanja,
titrajem trenutka,
praskozorjem mladog dana.
I postade kristalni most,
zagrljaj nepostojećeg
jučer i sanjanog sutra.
Začuh glasove,
prisjetih se izgubljenih zvijezda.
Velika samoća sazdana
od prolaznih trenutaka
ugasnu buđenjem,
pjesmom ptica,
rapsodijom boja
i sonatom mirisa.
Otvorih oči!
Obzor svijesti zasja suncem,
uzdignuh glavu,
osjetih trenutak,
živim trenutak,
moj trenutak,
sretan trenutak kao da sljedeći
nikada neće doći.
Danica najavi rađanje mladog dana, buđenje davno usnulog djeteta u meni, osjetih ljepotu nepodnošljive lakoće postojanja u ljubičastom snu.
Dijana Jelčić
Odrasti Oznake: odrastoh do djeteta
|
