Stajala sam dugo na žalu oceana snova,
na mjestu sjedinjenja svjetla i tmine,
tamo gdje je neka, do tada nepoznata,
snaga pokretala plimu i oseku.
Pod zvijezdama umrtvljena
više nisam razlikovala dan od noći,
zaboravila sam sunce,
mjesec se skrio,
nisam vidjela Večernjicu ni Danicu,
ni Oriona ni Velikog Medvjeda,
a onda iznenada primjetih sirotinju,
sirotinju strpljivu do zvijezda i
osjetih plimu prohujalog vremena.
Nesretni ljudi imaju prošlost,
prisjetih se davno rečenog.
I šapnuh zvjezdma,
čovjek živi samo jednom,
oči neba mi odgovoriše titrajima sna.
Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe,
koliko se može kad se stvarno voli.
Tišina zagrli moje misli,
zapitah tišinu
Što je ljubav?
U meni i oko mene muk,
zvijezde šute,
vjetar se skrio u
beskraju već zaboravljenog sna.
Tišina koja ledi krv
nije ona tišna
koju sam željela čuti.
Zatvorih oči, da ne gledaju i
uši da ne slušaju
tišinu uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.
"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"
To bijaše treptaj istine,
trenutak prividnog mira u
kojem mi sudbina
pokloni zvijezdu,
zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i
sunce nikada ne zalazi,
u meni prestade noć,
moj put,
do tada put pokore,
zasja bojama svitanja,
titrajem trenutka, praskozorjem mladog dana.
I postade kristalni most,
zagrljaj nepostoječeg jučer i sanjanog sutra.
Začuh glasove i
prisjetih se izgubljenih zvijezda.
Velika samoća sazdana
od prolaznih trenutaka
ugasnu srcozorjem buđenja,
pjesmom ptica u krošnji čujnosti,
rapsodijom boja
i sonatom mirisa.
Otvorih oči!
Obzorje svijesti zasja suncem i ja
uzdignuh glavu,
osjetih trenutak,
živim trenutak,
moj trenutak,
sretan trenutak kao da sljedeći
nikada neće doći.
Danica najavi rađanje mladog dana, buđenje davno usnulog djeteta u meni i ja osjetih ljepotu nepodnošljive lakoće postojanja u ljubičastom snu.
