Lea Deutsch (Zagreb, 18. siječnja 1927. – Auschwitz, 1943.), hrvatska dječja glumica židovskog podrijetla, dijete odvjetnika Stjepana i obrazovne domaćice Ivke Deutsch rođene Singer. Lea Deutsch počela je glumiti s pet godina u dječjoj kazališnoj skupini „Dječje carstvo“ kao najmlađa glumica u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Leu Deutsch nazivali su čudom od djeteta. U vrijeme vladavine Nezavisne Države Hrvatske, Lei Deutsch zabranjeno je glumiti. Obitelj ostaje živjeti u Zagrebu, a Lea Deutsch je sa šestnaest godina uhićena i s mlađim bratom i majkom poslana u Auschwitz. Umrla je u stočnom vagonu prije nego li je stigla u logor. Hrvatski redatelj Branko Ivanda 2011. godine snimio je biografski film „Lea i Darija – dječje carstvo“ u kojemu se prikazuju zajednički nastupi Lee Deutsch i Darije Gasteiger... film uranja u srce, ledi krv, zaustavlja dah... povratak u prošlost i želja... ne ponovilo se...
Paradoks spokoja...
U jednom davnom snu,
u dubini tmine sjećanja,
u susretima sa siluetama,
vidjeh sebe zagrljenu tugom.
Osluškivah
pjesmu umiruće ptice,
tražih trnje u oluji ruža
lutah koridorima svetišta,
divih se bjelini mramora,
uzaludno tražih
svemirsku širinu,
kroviše samosažaljanja
se spuštalo sve niže i niže.
Zrak je bivao sve gušći,
entropija u duši,
kaos u srcu.
Sklupčana
u krilu vremena,
umirah bez prestanka,
na licu bez osmijeha,
kapi razmrvljenog bola,
a smrt je bila
okrutno daleko.
U perivoju
iza granice pogleda
je tutnjao život,
zvuk nije prodirao
u odaju
ubitačne tišine.
U arkadama sjećanja
naslutih sjaj očiju,
obris tvoje duše
u ogledalu spokoja,
sjetih se mita
o prelijepom Narcisu.
Boja vjenčanice,
kojom svjetlost kiti dan,
se prelomila u dugine boje.
Paradoks spokoja,
prisjećam se
crno- bijelog vremena,
proživljavam sivilo samoće,
pitam se,
što učiniti sa osjećajnim slikama,
treba li ih baciti
u Letinu rijeku?
Odlučujem se
za nezaborav,
za djelić života
bez kojega
ne bih bila ova koja jesam,
žena sa buketom uspomena u srcu.
Na putu ka dolazećem,
sa koferom punim sjećanja
osjećam istinu,
poezija uspomena
daruje snovitost zbilji.
.
Dijana Jelčić, "Mostovi pod kojima se budim" 1987- 2007
