Tanana stjenka između lednice i toplane osjećaja,
titrajuća koprena između zbilje i sna.
Osjećam titraj zlaćane spirale,
čuvarice cjeline mene u meni.
bljesak božejg oka,
trenutak istine,
odmor za umorno srce.
Živim
dodir sunoćja zbilje i svitanja sna,
slijevanje poezije suza u
šum drevnih oceana.
Da,
došao si pjesmom,
začuh zov nutrine
i tvoj glas
isprićat ću ti
jednu davnu priču...
koliko se može
kad se nekog voli
i kako je čudna
poezija kapi..
Osjetih bit istine,
kči vremena me
pozva na svetkovinu suza.
Zamjenih nepostojanje
s ljepotom postojanja.
Odsutna iz zbilje
zapletena u mreži
snovitosti
ostadoh slobodna.
Ljubav je to,
šapnuše mudraci
na vratima vremena.
Mediteran,
Hesiodova vrata pakla,
dveri kroz koje odlazimo
i vraćamo se u
dolinu djetinjstva,
u zaton snova,
na obalu spasenja
od oluje ničega
u kojoj je sve.
Iz kobaltne tmine
izranja hrid o koju se,
u nekom prohujalom vremenu,
razbijaše vjerovanja.
Na hridi vjekuje hram,
lječilište
ranjenoj duši,
svetište,
heraldika ljubavi
i
stijeg pobjede,
tanana koprena između
zbilje i sna.
Dijana Jelčić... djelić neukorićenja davnih izričaja... godine traganja... 1987- 2007...
možda jednoga dana smognem snage ukorićiti sve snove...
