Marketing
Drugi spol...
'Samospoznaja nije garancija sreće, ali na strani je sreće i može nam priskrbiti hrabrost da se borimo za nju.'
Simone de Beauvoire
Simone de Beauvoire
Dugo sam bila zakrabuljena siluetom nekog bezimenog osjećaja i sudjelovala u maskeradi nepostojanja. Razgovarala sam sa imaginarnim sugovornikom ne spoznavajući da govorim jednom velikom nikome u sebi. Služila sam se retoričkim trikovima objašnjavajući sebi samoj besmislenost mediokritetstva u kojem sam kopnila. Gutala sam egzistencijalističku literaturu i samo prividno tražila smisao u besmislu svakodnevice. Osjećanje osjećaja ljubav i sreća su sve više i više postajala nepoznanica koja je potvrđivala istinitost neizračunjivosti događanja u mikorkozmosu.
Osjećala sam se kao Schrödingerova mačka zatvorena u metalnoj kutiji i bojala se svakog slučajnog prolaznika koji bi mogao kutiju otvoriti.
Jednoga dana, davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća, lutajući knjižarom pronađoh knjigu “Drugi spol” Simone de Beauvoire.
U knjizi pronađoh smisao, vidjeh sebe zatočenicu besmisla.
'Jednom kad bude moguće da žena voli iz snage a ne iz slabosti, ne da bi pobjegla od sebe, već da bi se pronašla, tog dana ljubav će joj postati, kao i muškarcu, izvor života, a ne smrtna opasnost. U međuvremenu, ljubav u svojoj najdirljivijoj formi predstavlja prokletstvo koje ostavlja ženu zatočenu u ženskom svemiru, osakaćenu, nedovoljnu za brigu o samoj sebi.'
Kao da se snaga autorice pretočila u mene osjetih skućenost egzistencije u kojoj sam samo životarila. Ponesena jačinom autoričinog izričaja otvorih zakračunate dveri svijesti i zakoračih u zemlju vječnog sunca.
Dotaknuta toplinom izvorišta sna, vrulje osmijeha i suza radosnica osjetih nicanje plodova sreće. Pred spoznajom se prosula rajska livada puna mirisa i boja koji su se isprelitali sa zvukom gonga koji je objavljivao jutrenje uma. Zaustavih se pod snopom toploga zlata i udahnuh kaplje života, oćutih početak bez kraja i kraj bez početka lutanja prividima. Besmisleno traganje za ljepotom dobi obličje zagrljaja s njom. Vidjeh život u svoj njegovoj jednostavnoj kompliciranosti.
Koji je dan danas? upitah.
Dan za ljubav, šapnuo si.
Ovo je tren buđenja, odgovorih još uvijek dvosmisleno.
Uroni u smisao i osjeti istinitost praesencije, impertiv izrečen nježnošću tvoga srca.
Uronih u zapovjed i osjetih kako nestaju granice između različitosti, oćutih komplementarnost anđela i demona u spoznaji tog sudbonosnog treptaja oka. Nema dobrog i lošeg, ne postoji zla i sveta kob, progovorih jezikom svjesnosti. Izroni u stvarnost i ponesi smisao sa sobom, pozvao si me u istinsko bivstvovanje. Presuditi o tome ima li ili nema smisla živjeti znači odgovoriti na osnovno pitanje filozofije. Ima li svijet tri ili više dimenzija, a duša devet ili dvanaest kategorija dolazi tek poslije toga. Ako si ne odgovorima na egzistencijalno pitanje sva druga pitanja postaju igrarije.
Nietzscheova tvrdnja, mislioc koji želi biti dostojan poštovanja propovjeda osobnim primjerom, je odgovor na osovni upit. To je tajna svjesnosti i smislenosti, predhodnica završnom činu sudbine. Očiglednost koju srce osjeća i tumači duši je nutarnji dijalog koji obavezuje, ravnoteža između očevidnog i poetskog obznanjuje sklad života. Ponekad je teško izabrati pravi tren u kojem taj suptilni korak u tankoćutnost svjesti postaje djelotvoran. Odustajanje od tog koraka je slično posljednjem činu melodrame kojim priznajemo svoje duševno samoubistvo.
U dijalogu s tobom osjetih oštricu noža na kojoj sam dugo balansirala nad provalijom vremena, gubila se u mračnim koridorima sumnje, zaustavljala misli na beznačajnostima, postajala sužanj tugovanja. Oprostih se od nutarnje palanke i vječnog traženja krivca i krivnje.
U dolini sunca osjetih snagu svjetlosti i postadog robinja njene ljepote.
Dijana Jelčić
slika... Eduard Munch
Post je objavljen 19.05.2016. u 08:08 sati.