dinajina sjećanja

četvrtak, 29.06.2017.

Vanitas motiv... „Iza lijepe maske se šulja zastrašujuća smrt“ slika baroknog umjetnika je proizašla iz misaone složenice "Memento mori"… "sjeti se da ćeš umrijeti"… t Ta nepobitna, ali tajnovita istina stoljećima doticana u filozofiji, književnosti, poeziji i slikarstvu … Ta vječna igra između života i smrti oduvjek zaokuplja čovjekov um… A smrt?... ona ostaje još uvijek tajnom ovijena istina koja je, prije samog rođenja, upisana u čovjekov genetski kod… a bibliska mudrost šapat vanitas vanitatum et omnia vanitas... taština nad taštinama sve je samo taština… nije izgubila svoju vjerodostojnost ni u kojem vremenu... potvrđuje se u ispraznosti, površnosti, nekompetentnost, efemernosti svakodnevice... kratkotrajnost, nepostojanost, prolaznost, prividnost se skriva iza maske koju često nesvijesno nosimo na licima... krinke u kojoj se osjećamo branjeni od okrutne stvarnosti... Filozofirati, znači učiti umirati, znači spoznati prolaznost i onu skoro nevidljivu granicu između biti i nebiti, postati je svjestan i onda shvatiti da je smrt stvarno nešto sasvim obično… Kakvom smrti ću umrijeti?... ima li smrt različita obličja?... ta neminovnost svakog živog bića… ponekad poželim umrijeti tišinom sunoćja zbilje… njenim nježnim pretakanjem u veo ljubičastog sna… neprmjetno nestajati iz orbite doline suza i slijevati se u poljane vječnosti… postati osmijeh neba… oživjela želja… titraj nebeske harfe… rif svemirske gitare… zaplesati ples struna na satenskom zaslonu velikog svijeta… zaigrati ulogu anđela na sceni bezvremena… Iz misaonog mahnitanja me izvlači zlaćana nit svjesnosti… odnosi u tvoj zagrljaj… ljubav je najnježnija obrana od turobnih razmišljanja… Čemu tkati tkanicu neminovnog kraja?… Nepotrebno se uzdizati u sfere nedohvatne istine… Jesmo li postojali u prevremenu?... Nevažno! Zavolimo trenutak ove sretne budnosti… cijenimo ga u njegovoj uzvišenosti… kao što cijenimo sjaj Sunca koji nas hrani životnošću… čarobnost našeg ne znanja o broju koraka ovozemaljskim stazama je naša sreća… čudesnost te nejasnoće je opium za ljubav… Ljubim te usnama koje ne poznaju strah… dok nas smrt ne rastavi… obećanje izgovoreno na oltaru svetišta blizine… Hoćemo li ga održati?... Zar je to važno?... Volim te sada… u ovom trenutku koji nestaje… volim te tišinom zemaljske istine, krhkošću tijela i mekoćom nutarnjeg svemira… Možda ću te voljeti lahorom duše i onda kada postanemo samo dašak vječnosti… Možda… ali to nije važno… zar ne?... carpe diem ljubavi… Dijana Jelčić Skelet, vanitas simbol Oznake: vanitas motiv, carpe diem

srijeda, 25.05.2016.

Pod sunčanikom... Plakala sam, pričinjalo mi se, nebo je plakalo sa mnom. Davna proljeća, trg cvijeća, svitanja i miris svježeg kruha. Molitva ubrizgana u svetost umiranja i rađanja, kruh naš svagdašnji u neapsolutnosti prostora i vremena. Stajali smo na vratima svjetova neznajući, nesigurni na premosnici između trenutaka. Vječnost zgusnuta u načelu mudrosti, u filozofiji perennis, u odvajanju svjetla od tmine, u misaonoj evoluciji i tišini osjetila bijaše braniteljica od utapljanja u moru strahova. Tišina je bujala, kortljalo se vrijeme, nismo osjećali, a čekali smo utjelovljenje boga sretnog trenutka. Imaginarij legende, iluzija sanja neostvariva u zbilji, lijepa zabluda, vjerovali smo. Smjenjivale su se godine, neznanje slijevalo u znanje. Na lazuru noći razumjesmo zlaćani govor zvijezda, šaputale su o ljepoti prošlosti, uskovitlale misli, zavrtložile osjećanja, uskovitlale strune misaone Proustiane. Spoznasmo uzaludnost traganja pređenim stazama, nevažnost prošlih života, oni vjekuju na nebu. Mi smo ovdje i sada ti i ja, u dolini suza, u moći trenutka. Pod sunčanikom mladog dana, pramenom božanske kose, lahor svijesti romori Horacijevu misao Carpe diem. Dijana Jelčić Oznake: Sunce, sunčanik, carpe diem