Poetska republika...
More je utroba budnosti,
beskraj bez početka,
Venerina kolijevka
i kalež pun kapi vremena.
Prebirem po uspomenama,
sjaje sutoni ljubavlju zasluženi
i noći konačne kao kobalt
na beskonačnom svodu svemira,
na stazama naših prolazaka
obalom oceana snova
pričin odsutnosti sunca.
Svanuće izranja iz dubina,
Rovinj još spava
vidim dva poroda sunca,
umnoženu ljepotu
dolazećeg dana.
Dolutali nalet vjetra
miluje more,
uzdrhtalim predosjećanjem
lijepog svitanja
opovrgava zabludu mira.
Probuđen vremenom,
u odori boje vjenčanice,
iz lazura noći,
izranja prostor.
Sklapaju se oči neba,
galebi klikću zornicu,
more šumi budnicu,
a svjetlost na obzoru
iscrtava akvarel života.
Uspavljujem nutarnjeg noćnika,
podanika podsvijesti,
čuvara zvjezdanog sjaja
na nebu snovitosti,
varalicu zbilje.
San je čuvar podsvjesti,
ne osjeća osjećanja,
i tek je premosnica ka
dnevnim uzbuđenjima.
More je utroba
vječne budnosti,
izvorište nemira,
izdajica tišine noći.
Osluškujem utihu jutrenja,
razbijanje valova na
oblucima žala,
u krošnji svijesti
uranjamo u dan
izvan vremena,
poetska republika
se budi...
Dijana Jelčić
Oznake: Rovinj, poetska republika, susret srodnih duša...
|
