Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
Tin Ujević
Noć je mirisala na tugu. Misli su se kovitlale dinamikom uspomena, postajale su živuća materija koja je gušila osjećanja. Slike su se vrtložile zbrkanim redoslijedom, nisam ih mogla kontrolirati. Bol je nadvladala sva druga ćuvstva. Vidjela sam je kako stoji u ružičnjaku. Bio je maj. Tada sam je posljednji put vidjela živu.
Njena duša, igračka vjetra, utkana u spektar nepostojećih boja, uzdrhtala kao listak nebeskog cvijeta, snažna kao kobalt noći, nježna kao purpur jutrenja. Utihnula je elegija, prestalo je žalovanje, ugasila se svijeća na oltaru tvog vremena. Iznad humka se otvaraju dveri Elizejskih perivoja. Bijela golubica sa ružom u kljunu je poletjela u vječnost, uzdigla se iznad zemaljske boli, preletjela rijeku zaborava, odletjela u krošnju svevremena. Leti dušo, za let si stvorena... u vjetru titra dobrodošlica.
Suza utkana u sjećanje iskri sliku oproštaja. Otišla si draga moja nezaboravna prijateljice, odletjela si u mir i spokoj. Ti nisi bila cvijet bez korijena. Ostala je uspomena, tvoj lik i rascvjetane ruže na zaslonu pamćenja.
mjesec dana kasnije, 1997 godine, u noći ljetnog solsticija počinila je samoubojstvo ... a ja tada napisah
