Darovala je ime perivoju iznad mora, darovala mu dušu... ona, kraljica, cesarica tek jednog djelića vremena... tajna vječnosti... ljepotica trenutka... imenom je okitila balkon prastare utvrde... okno ka ljepoti panorame...
Oživjela je oči grada mojih pradjedova. Omamljuje nas začudnost urinuća u povijest i zagrljaj onoga onda i ovoga sada, okretaj mikroglobusa u vrtlogu svevremena... postojanost ponositosti utkane u tajnu vrtnju nutarnje spirale...
Ritam srca me vraća na početak, u koljevku moga vremena.
Promatram olujno nebo nad pučinom, ćutim dodir uskovitlanih osjećanja. Poetika vjetra donosi miris kiše. Osluškujem vrisak dolazećeg, raspuknuće oblaka i prolom sunčanih zraka u tminu bezdana.
Iskra sutonske zvijezde objavljuje dolazak noći. Rađa se nadahnuće. Svjedokinja sam slijevanja poetskog neba u poeziju oceana... iz dubina izranja pojmovnik neizrecivosti...
ljubav lebdi u zraku...
tankoćutna poveznica prostora, vremena i svjesti... peta dimenzija postojanja... istina utkana u tkivo srca...
Pokušavam iz osrčja izvući izričaj, pretočiti ga u štivo, u sliku, u baladu ove antologijske ljepote.
Prebirem po neurokartama osjećajnosti, otvaram riznicu osjetilnosti. Koračam labirintom spoznaje... susrećem oči boje sna... u njima se ogleda tišina... rekli su mi... poezijom se šapuće ono neizrecivo.
Kako odgonetnuti ljepotu ove tišine? Kako razotkriti rebus slova složenih u riječi i sintagme nepostojeće u svakodnevnim razgovorima?
U kolopletu neopisivosti ljepote čujem sonatu divnih privida... more sklada odu radosti... nebo crta sliku Arkadije... vjetar ispisuje pjesmu ljubavi... a perivoj kraljice Jelene odiše opijajućim mirisom lijepih sjećanja...