Razgovor poslije...
Poslije predstave "Veliki odlazak" Zdenko je doživio ovacije... glumci prijatelji su mu čestitali... glumac je umjetničko djelo, on je slika, statua, simfonija, pjesma, esej, roman... za razliku od umjetnika slikara, skulptora, kompozitora, pisaca, pjesnika on iza sebe ne ostavlja ništa drugo do sebe... bilo je divno biti sudionikom ushita doajena Hrvatskog glumišta... oduševljenje je trajalo dugo u noć...
Dobih buket cvijeća na dar... jer sam bila i jer sam još uvijek... šapnuo mi je nekoliko stihova iz Shakespearovog Leara:
«Misliš li da je neizdržljiv ovaj jarosni vjetar
što se pod kožu zavlači?
Kad te spopadne teška bolest
lakšu nit` ne osjećaš.»
Poezija blaži umor svijeta, vida rane, guši boli. Uzdiže se nebu, igra zvjezdama, druguje s mjesecom, daruje smiraj sunoćja, svježinu svitanja, lakoću bdijenja u snu... odgovorih
Lear je maska. Maska se u rimskom teatru zvala persona. Persona je ličnost. Lear je persona. Lear je ličnost. Lear je maska. Želio sam Learovu masku i Zlatko Bourek mi ju je napravio...
Čudovišna perverzija...Nositi cijelu svjetsku književnost na glavi na obrazu,... ma šta...nositi cijelu svjetsku, dramsku književnost na glavi... na obrazu.... Umjetnik duše koji se umujući smrtno ranio i strmoglavio u propast...u katastrofu....
Naime, ja uopće ne bi smio govoriti...ni privatno, a ne ovdje na sceni pred ljudima...pred publikom...Nakon petnaest minuta već škripi, a evo sam došao pregovarat za Leara...Ne mogu zamislit Leara koji traje manje od tri sata...Trebao bi to reći direktoru teatra, ali ambicije, sujeta. Sve ovo opterećuje glasnice...pogoršava inače bolesno stanje...Glumac...
Bila je to gozba osjećanja na dlanu večeri, na pladnju vječnosti. Bilo je divno. Muk, aplauz, smijeh, svetkovina čula,
tankoćutna tišina, oda dolini suza, uzlet ka svodovlju snova, glumačkih... prekinula sam njegov monolog.
Nije se dao prekinuti... nastavio je...
Bio sam mlad kad sam se sunovratio u ubitačnu umjetnost glume i sam sebe smrtno ranio...Umjeće glume....Umjeće koje smrtno ranjava....Čujete li vi to, umijeće koje smrtno ranjava...?...A...? Nema više takvih koji bi se dobrovoljno smrtno ranili...Mi tavorimo odbačeni od društva koje se predalo, koje je odustalo od boli, koje više ne zna samo sebe smrtno raniti...
Osjetih kovitlanje u osjećajnom režnju... šapnuh.
Pitah se, koji me to zvukovi, koje slike, koji mirisi, koji okusi odvode do iskonskih nagona, instinkta, intuicije, snage,
slobode. Pitala sam se i slušla tvoj glas... Oćutih pijanstvo čula, sinesteziju osjetila, mahnitanje osjetilnosti...
Odovorio mi je mojim davnim stihom...
U dionizijskoj opijenosti,
gluhi poput tetrijeba,
ritmom lazure noći,
romorom zvijezda,
odplesasmo ždralov ples.
Vidjeh meko plavetnilo
tvoga glasa,
okusih slatkoću jantara
tvoga pogleda,
začuh mirisnu snagu
tvoga tijela,
udahnuh nježnost
tvog zagrljaja.
Uz tebe izdražah... hvala ti što si tu...
Šapat bijele svjetlosti je objavio kraj gozbe osjetila...
Dijana Jelčić
Oznake: poetski dijalog
|
