Marketing
Ljubav u bisagama...
Daleka i sama.
Kobila crna,velika luna,
i masline u bisagama.
Mada poznajem ceste,
nikad necu stici u Cordobu.
I u ravni i na vjetru
kobila crna,crvena luna.
Smrt na me gleda
s kula Cordobe.
Jao,duge li ceste!
Jao,moja hrabra kobilo!
Jao, smrt me čeka
prije no stignem u Cordobu!
Cordoba,
Daleka i sama.
Federico Garcija Lorca
Kobila crna,velika luna,
i masline u bisagama.
Mada poznajem ceste,
nikad necu stici u Cordobu.
I u ravni i na vjetru
kobila crna,crvena luna.
Smrt na me gleda
s kula Cordobe.
Jao,duge li ceste!
Jao,moja hrabra kobilo!
Jao, smrt me čeka
prije no stignem u Cordobu!
Cordoba,
Daleka i sama.
Federico Garcija Lorca
Bio je divan sunčan, jesenji dan. Opraštali smo se u predvorju odjela za rak. Šutjeli smo. Dijagnoza je zaledila kapljice krvi. Sjećam se ugnježdenog straha i pitanja na koje nisam imala odgovor. Nisam plakala, uronila sam u jecaj tišine i nesigurna tražila tragove njegova bića u spisima koji su ostali razbacani na njegovom radnom stolu. Lorcina pjesma je bilo zadnje što je zapisao. Govoriti nisam mogla, nisam ga mogla pitati iako je šapat njegove duše cijelo vrijeme dodirivao moja osjećanja. Promatrala sam život kroz magloviti oblak straha, sve je bilo prolazno, sve je bilo veliki besmisleni prostor sa Hopperovih slika, bez okusa, mirisa i zvuka. Život je proticao izvan mene, nestvaran, poput nijemog fima, kao u snu. Sve je bilo nestvarno, nisam bila u stanju osjetiti ljepotu. Od koraka bez tragova u mraku sam pravila putokaze ka hramu i na žrtveniku održavah plamen svijeće života. S neba je kapala tišina. Šutjeli smo bolom da ne prokrvarimo tugom. Uranjah u oluju srca, među krhotine boli. U zrcalima svijesti vidjeh sve moje i njegove prijašnje živote. U snu slušah topot kopita crne kobile, stih iz pročitane pjesme i vapaj konjanika koji osjeća da nikada neće stići u Cordobu.
Bila je to najdulja zima u mom životu... Proljeće je stiglo njegovim osmijehom, laste su se vratile u gnjezda koja su zimus bila tužno prazna. U dubini duše umjesto maslinki, naslutih ljubav skrivenu u bisagama, u konjaniku njega i osjetih, stići ćemo u željenu oazu sreće.
Miris ruža i lepršanje leptira svijesti zaustaviše misao. Začuh tihu glazbu sa početka priče o nama, sonatu našeg naglog ljeta i tišinu močvare. Vidjeh bjele vrance, ples barskih ptica i nas gluhe poput Tetrijeba kako plešemo naš prvi tango.
Smiješi se Kairos, osjećam trenutak sreće, ćutim u njemu nevidljivu Fortuninu ruku i spoznajem, sudbina nam je uistinu sklona.
Naslonih glavu na njegove grudi i u otkucajuma srca osluškivah svitanje nove zore.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 07.02.2017. u 07:27 sati.