Iznenada, kao puknuće aneurizme, razlila se gorčina tkivom uspomena… razlomilo se povjerenje, prekinula veza između misli i osjećanja… Oćutih odvojenost uma i srca, neprirodno stanje nutrine, misaonost i osjećajnost na bojišnjici svjesti… Oštra bol je zaustavila dah, dišnica je odbijala svježinu svitanja, srce je pumpalo prazninu, gušilo se u neizdrživim otkucajima…
Bilo je to tužno svitanje svijesti. Osjetih navalu boli u klijetku sjećanja, šum padajućih krhotina razbijene amfore u kojoj pohranjivah nektar povjerenja…
Misaono uronih u vrtlog krvi, krenuh tjelesnim koridorima do mjesta ranjavanja, do napuknuća ideala… Preživljavala sam samoranjavajuću torturu, mislima amputirala nekrotična mjesta svijesti… srce se polako vraćalo svom ustaljenom ritmu…
Bilo je jutro proljetnog ekvinocija, objava dolazeće ljepote. Miris kave me vratio u život. Ti si otvorio prozor. Osjetih svježinu mladoga dana.
Fantomska bol je nestajala.
Zavoli dan u kojem se budiš… zavoli misli i sjećanja… dozvoli srcu da diše… ne dozvoli uljezima da oskrvnjuju slavlje osjetila… ne otvaraj podlo ti darovanu Pandorinu kutiju...
Stilizirao si moj davni stih…
Privid Dalieve slike se zgusnuo u komadić plavog neba, put bjelih oblaka i slona... donosioca sreće...
Pružih ruku ka izlazećem suncu, pitoma kao ljubav bijela ptica sleti na dlan. Tereti prošlih dana nestadoše rasapom tišine u raskošu zapamćene ljepote.
