dinajina sjećanja

subota, 29.07.2017.

Akt mašte...



ovo je nešto iz davnina, nezgrapno, ali moje... čitam i smiješim se... čudim se kolilo nagomilanih nepotrebnih riječi, koliko ponavljanja, titraja i treptaja i trenutka... kritika uma postaje pobjednikom… pobjeda je uranjanje u kakvoću bdijenja… zaobilaženje drumova količinskih podbačaja… ponavljajućih metafora koje s vremenom gube snagu… izbjegavanje repliciranja osjećajnih slika bez recikliranja misaonosti… onemogućavanje entropije, zgušnjavanja u nagomilavanju istosti… nedostizanje kaosa nerazumljivosti… danas bi napisalla drugači... možda... još uvijek tražim riječi premosnice nad jazom izmeu osjećaja i izričaja...




Sjećam se, nebo je na početku bilo obično, mjenjalo se osjećajem žudnje. Činilo mi se da mogu nekim presudnim treptajem oka osigurati budućnost, vjerovala sam da mogu osigurati budućnost, željela sam neku novu budućnost.

Moje ruke, poludjele od žurbe, su jedna drugoj oduzimale dodir, jedna drugoj obećavale san, jedna drugu hrabrile, jedna drugoj šaputale ljubav je tu, na dohvatu dlanova, ljubav je uvijek tu u očima, u ušima, ljubav je trenutak vječnosti u srcima. Podigoh ruke, okrenuh dlanove k nebu da dotaknem nedohvatljiv trenutak, tog brzog treperavog Boga, čuperak njegove kose. Sjećam se, sluh se samo do mojih ušiju zapošljavao glasovima iz daljine, a onda je slušao zvukove sna, osluškivao odkucaje srca poludjelog od straha i samoće. Oči su vidjele dalje od horizonta i bivale brže od brzine svjetlosti. Vraćale su pogled na tajnovitu sjenku koja me je pratila.
"Ljubav je akt mašte, tvoje mašte, ljubav spava Trnoružicin san okovana u kristalnom dvorcu tvog nepostojanja" pričinilo mi se da čujem Kairosov glas.

To je bio titraj oka u kojem se izgubila, jednostavno nestala, granica između stvarnosti i sna. Akt mašte je ljubav pretvarao u sliku pejsaža nekog davno sanjanog svijeta.
Srcem vidjeh Arkadiju, začuh zvuk Panove frule.
Akt mašte je odlučivao o rukama, ušima i očima, a anđeoski miris jasmina se širio prostorom te jesenjske idile moga sna.

Smješim se još uvjek prisjećajući se trenutka u kojem sam spoznala da nešto drugo u meni odlučuje što će raditi moje ruke, što će uši slušati, oči gledati, koji mirisi će me opijati.
I Ljubav je zamirisala jasminom, a umjesto snježnih pahuljica pred mojim očima su zalepršale latice bijeloga cvijeta. Do tog trena je srce otkucavalo samo svoje probne otkucaje, ponekad preslabo, a onda opet prebrzo, a onda odjednom, osjetih kako se sjedinjuje s tonovima nekog drugog srca. Oči su zatreptale ljubav, a uši, one sjediniše u sebi otkucaje dva srca i treptaje očiju u simfoniju sna.

Ljubav je moja osjetila pretvorila u sedmo čulo. Ono u meni živi svojim životom i više nema sati, dana, mjeseci, godina, sve je samo trenutak i ljubav. Među otkucajima srca se širi prostor i nastaje vrijeme i ja osjećam za ljubav nisu potrebana osjetila.

Srca dva žive život osluškujući simfoniju sna...

Dijana Jelčić...







Akt mašte

Oznake: akti mašte, iluizija, imaginacija

- 07:27 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.10.2016.

Maštanje i poezija tvari...





Od prijateljice, za rođendan, dobih anđela na dar, utjelovljeno vjerovanje u njegovu moć. Promatram ga. Oživio je izmišljaj u izmišljaju, odveo me u trinaesti eon, u imaginaciju njegova carstva. Maštanje je najljepši dio postojanja, to je onaj predivni svijet u kojem smijem i mogu i trebam biti samo ja u trenutku, ja u prošlosti i odsanjanoj budućnosti, ja u svijetu dohvatljive sreće.

PD Ouspensky piše: "Maštarenje je nešto što je potpuno suprotno “korisnim” mentalnim aktivnostima. Opservacija dejstva zamišljanja i maštarenja čini jedan važan dio samo-proučavanja."

Gaston Bachelard, matematičar, epistemolog i teoretičar poetske mašte jedini je mislilac koji je mogao i pristao da za modernog čovjeka izgradi mudrost kao uslov razumne sreće. Mudrost stečenu žrtvama i samoograničenjima, sa izbjegavanjem bolnih sudara sa zbiljom.

Gaston Bachelard, u svojoj knjizi "Voda i snovi, imaginacija materije" odabire četiri elementa: vatru, vodu, zemlju i zrak, da bi što bolje protumačio nastajanje i postojanje poetskih slika. Grci, koji su prethodili Sokratu, su u tim elementima vidjeli prapočela, a Bachelard je služeći se njima napisao metodološki kontekst za vlastito istraživanje poetike. Nadahnuto ih je imenovao "hormonima imaginacije". U svojoj knjizi je svakom elementu posvetio barem po jednu studiju.

U Borgesovim "izmišljajima" se susrećemo sa krhkom tvari tlapnje, ljepotom poetskog izraza i vrtoglavom zbiljom. On je sjedinjujući izmišljaje svojim djelom podigao verbalni spomenik životu, spomenik koji je trajniji od mjedi.


Poezija tvari je bit izmišljaja, pretakanje doživljaja u stih u kojem materija oživi i nježnošću riječi dodiruje naša osjetila. Poezija vode, vatre, zemlje zraka... slušam romor kapi, tišinu kamena, titraj lista u vjetru, šapat vatre i muk zemlje... tvar razumije, osjeća, pamti, posjeduje sjećanje, u njoj žive ti nježni čuvari vječnosti, u njenim kristalima je upisana povijest čovječanstva.





Uz anđela od prijateljice dobih i notes u koji mogu usputno zapisivati misli. U traganju za simbolom sreće osjećam anđeosku pjesmu, čujem tišinu i u notes zapisujem misao.
Tvoje ime se zrcali u kapljicama morskih valova i bjelini školjki, blješti u baršunu praskozorja i grli me svjetlošću koja se purpurom sutona spušta sa orkanskih visova neugasivih žudnji. Volim slova kojima izgovaram poeziju tvog postojanja u dubinama oceana svijesti, volim zdenac vremena iz kojeg istječe ljubav i širi se ravnicom trenutka. U titrajima tvog imena izgovorenog snagom rascvjetanih pupoljaka osjećam kupku sreće i milost postojanja u simfoniji boja. Utapljam se u tvom pogledu i slavim radost odkucaja srca ugnježđenog u zjenici oka vječnosti. Gledam tragove uspomena u riznici pamćenja i vidim naše nebo razasuto beskrajem kao baldahin nad krevetom od maslinova drveta. Osluškujem šum oceana i znam da je to zov delfina koji zlaćanom spiralom bezvremene melodije pozdravljaju tvoj dolazak, tvoje sidrenje u luci snova.

Čudesna je ova plava rapsodija koja me omata tkivom tvoga imena, čarobne su ove strune koje kapljicama pišu note o vrelu vremena i odnose me u vrtlog vretena našeg biverzuma. na zvor ljubavi u predvorju vječnosti.

Pokušavam razmaknuti nebo, razumjeti govor oblaka, slobodna preletjeti u beskraj, ubrzati vrijeme, zaustaviti odlaganje, zatvaranje očiju, uroniti u svjetlo koje ubija tminu, u svitanje mladog dana, u anđeoski svijet vječne sreće..

Dijana Jelčić







Oznake: maštanje, imaginacija, poezija tvari, sreća

- 08:38 - Komentari (32) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>