Maštanje i poezija tvari...
Od prijateljice, za rođendan, dobih anđela na dar, utjelovljeno vjerovanje u njegovu moć. Promatram ga. Oživio je izmišljaj u izmišljaju, odveo me u trinaesti eon, u imaginaciju njegova carstva. Maštanje je najljepši dio postojanja, to je onaj predivni svijet u kojem smijem i mogu i trebam biti samo ja u trenutku, ja u prošlosti i odsanjanoj budućnosti, ja u svijetu dohvatljive sreće.
PD Ouspensky piše: "Maštarenje je nešto što je potpuno suprotno “korisnim” mentalnim aktivnostima. Opservacija dejstva zamišljanja i maštarenja čini jedan važan dio samo-proučavanja."
Gaston Bachelard, matematičar, epistemolog i teoretičar poetske mašte jedini je mislilac koji je mogao i pristao da za modernog čovjeka izgradi mudrost kao uslov razumne sreće. Mudrost stečenu žrtvama i samoograničenjima, sa izbjegavanjem bolnih sudara sa zbiljom.
Gaston Bachelard, u svojoj knjizi "Voda i snovi, imaginacija materije" odabire četiri elementa: vatru, vodu, zemlju i zrak, da bi što bolje protumačio nastajanje i postojanje poetskih slika. Grci, koji su prethodili Sokratu, su u tim elementima vidjeli prapočela, a Bachelard je služeći se njima napisao metodološki kontekst za vlastito istraživanje poetike. Nadahnuto ih je imenovao "hormonima imaginacije". U svojoj knjizi je svakom elementu posvetio barem po jednu studiju.
U Borgesovim "izmišljajima" se susrećemo sa krhkom tvari tlapnje, ljepotom poetskog izraza i vrtoglavom zbiljom. On je sjedinjujući izmišljaje svojim djelom podigao verbalni spomenik životu, spomenik koji je trajniji od mjedi.
Poezija tvari je bit izmišljaja, pretakanje doživljaja u stih u kojem materija oživi i nježnošću riječi dodiruje naša osjetila. Poezija vode, vatre, zemlje zraka... slušam romor kapi, tišinu kamena, titraj lista u vjetru, šapat vatre i muk zemlje... tvar razumije, osjeća, pamti, posjeduje sjećanje, u njoj žive ti nježni čuvari vječnosti, u njenim kristalima je upisana povijest čovječanstva.
Uz anđela od prijateljice dobih i notes u koji mogu usputno zapisivati misli. U traganju za simbolom sreće osjećam anđeosku pjesmu, čujem tišinu i u notes zapisujem misao.
Tvoje ime se zrcali u kapljicama morskih valova i bjelini školjki, blješti u baršunu praskozorja i grli me svjetlošću koja se purpurom sutona spušta sa orkanskih visova neugasivih žudnji. Volim slova kojima izgovaram poeziju tvog postojanja u dubinama oceana svijesti, volim zdenac vremena iz kojeg istječe ljubav i širi se ravnicom trenutka. U titrajima tvog imena izgovorenog snagom rascvjetanih pupoljaka osjećam kupku sreće i milost postojanja u simfoniji boja. Utapljam se u tvom pogledu i slavim radost odkucaja srca ugnježđenog u zjenici oka vječnosti. Gledam tragove uspomena u riznici pamćenja i vidim naše nebo razasuto beskrajem kao baldahin nad krevetom od maslinova drveta. Osluškujem šum oceana i znam da je to zov delfina koji zlaćanom spiralom bezvremene melodije pozdravljaju tvoj dolazak, tvoje sidrenje u luci snova.
Čudesna je ova plava rapsodija koja me omata tkivom tvoga imena, čarobne su ove strune koje kapljicama pišu note o vrelu vremena i odnose me u vrtlog vretena našeg biverzuma. na zvor ljubavi u predvorju vječnosti.
Pokušavam razmaknuti nebo, razumjeti govor oblaka, slobodna preletjeti u beskraj, ubrzati vrijeme, zaustaviti odlaganje, zatvaranje očiju, uroniti u svjetlo koje ubija tminu, u svitanje mladog dana, u anđeoski svijet vječne sreće..
Dijana Jelčić
Oznake: maštanje, imaginacija, poezija tvari, sreća
|
