Osmi dan...
Tri Moire, tri tkalje sudbine, Klota, Laheza i Atropa, u tmini nepostojanja odlučuju o svitanju sudbonosnog dana. Klota i Laheza predu nit života, Atropa je prekida.
Bio je sedmi dan nastajanja svijeta. Bilo je nebo i bila je zemlja, bilo je svijetlo i bila je tama, bila je hladnoća duše i toplina krvi uzburkane izljevima bijesa neba i blagosti uzdrahtalog srca. Sedam dugih nepostojanja u postojanju straha.
Nisam se usudila zatvoriti oči. Iza sklopljenih trepavica se širio prostor sličan Hopperovim slikama, prostor statičnog vremena u besmislu života.
Vrijeme se oglašavalo urlanjem vjetra na liticama trenutaka. Bojala sam se, probudit će usnulu Atropu i osmo jutro neće svanuti.
Tisućljećima Aheront teče... slijeva se u Stix ... Haron naplaćuje jednosmjerni danak odlazećima...
Ponoćno sunce je oglašavalo otkucaje sudbine, tišina, rađao se mladi dan.
Znak mladog mjeseca utkan u moje čelo, njegovo čelo se istim znakom ogleda u kapi sudbine... bijelo more leluja nad zemljinim kratkim uzdasima... i mojim strahom...
Što bi za mene značilo milosrđe pitam se između dva otkucaja srca. Na granici života i umiranja zazivah ime pjesnika. Začuh njegovo obećanje izgovoreno nad bezdanom... Čekaj me i ja ću doći...
Izgovorih odu čekanju, molitvu njegovom povratku.
Umanjujem se
do najsitnijih struna,
skidam tjelesnost,
postajem energija,
putujuća misao
kroz sjećanja.
Voljeli se Piram i Tizba,
bio je zid,
bio je gavran,
otac nije dozvolio,
murva je pocrnila,
postali su drvo.
Sutra mogu postati rijeka,
a ti drvo,
to su
naša prirodna stanja.
Preobrazba svijesti,
metamorfoza
zaboravljenih
otkucaja srca,
tragovi u pamćenju,
u ritmu klatna vremena.
Atropa se nije probudila. Začuh glas sa početka priče:
"Neka bude svjetlo"
U svitanju osmoga dana vidjeh ponovo Sunce.
Dijana Jelčić
 Oznake: tri moire, suđenice, osmi dan, klatno vremena
|
