Pitah se...
"Mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!"
A.G. Matoš
Pitah se,
koji me to zvukovi, koje slike, koji mirisi, koji okusi
odnose do iskonskih nagona,
instinkta, intuicije, snage, slobode.
Pitala sam se i kušala ljepotu sutona,
slušala tišinu dolazećeg lazura,
nebo je šutjelo, more mirovalo.
Utiha noći se miješala sa poezijom kapi
i gutljajima crnog vina.
Ispijah nektar stiha,
kazivao je ljubav.
Riječi su, kao galebovi,
slijetale na lažinu osjetila,
ostavljale otiske na pjesku pamćenja,
bjesomućno mjenjale reljef osjetilnosti,
ucrtavale nove koordinate
na putevima osjećanja.
Oćutih pijanstvo čula,
sinesteziju osjetila,
mahnitanje osjetilnosti.
Vidjeh meko plavetnilo tvoga glasa,
okusih slatkoću jantara tvoga pogleda,
začuh mirisnu snagu tvoga tijela,
udahnuh nježnost tvog zagrljaja.
U dionizijskoj opijenosti,
gluhi poput tetrijeba,
ritmom baršunaste noći,
odplesasmo ždralov ples.
U sjaju punog mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zlaćanog zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.
Šapat bijele svjetlosti
je objavio
kraj slavlja osjetila.
Dijana Jelčić...
fotografije... Jasna Marcelić i Ana ŠestoOznake: sinestezija, slavlje osjetila
|
