dinajina sjećanja

srijeda, 23.05.2018.

Pitah se...





"Mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!"
A.G. Matoš






Pitah se,
koji me to zvukovi, koje slike, koji mirisi, koji okusi
odnose do iskonskih nagona,
instinkta, intuicije, snage, slobode.

Pitala sam se i kušala ljepotu sutona,
slušala tišinu dolazećeg lazura,
nebo je šutjelo, more mirovalo.

Utiha noći se miješala sa poezijom kapi
i gutljajima crnog vina.
Ispijah nektar stiha,
kazivao je ljubav.

Riječi su, kao galebovi,
slijetale na lažinu osjetila,
ostavljale otiske na pjesku pamćenja,
bjesomućno mjenjale reljef osjetilnosti,
ucrtavale nove koordinate
na putevima osjećanja.

Oćutih pijanstvo čula,
sinesteziju osjetila,
mahnitanje osjetilnosti.

Vidjeh meko plavetnilo tvoga glasa,
okusih slatkoću jantara tvoga pogleda,
začuh mirisnu snagu tvoga tijela,
udahnuh nježnost tvog zagrljaja.

U dionizijskoj opijenosti,
gluhi poput tetrijeba,
ritmom baršunaste noći,
odplesasmo ždralov ples.

U sjaju punog mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zlaćanog zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.

Šapat bijele svjetlosti
je objavio
kraj slavlja osjetila.

Dijana Jelčić...




fotografije... Jasna Marcelić i Ana Šesto

Oznake: sinestezija, slavlje osjetila

- 07:07 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 23.05.2017.

Sinestezija osjetila...




Sinestezija, suosjet... je sposobnost kojom nepodraženo osjtilo primi izazov upućen drugom osjetilu. U književnosti sinestezija predstavlja stilsku figuru povezivanja slika koje ne potječu od istoga osjetila.

"Mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!"
A.G. Matoš






Pitah se,
koji me to zvukovi, koje slike, koji mirisi, koji okusi
odnose do iskonskih nagona,
instinkta, intuicije, snage, slobode.

Pitala sam se
i slušla tvoj smijeh,
nebo je šutjelo,
i more je mirovalo.

Utiha noći se
miješala sa poezijom kapi
i gutljajima crnog vina.
Ispijah nektar tvoga stiha,
govorio si ljubav.

Riječi su, kao galebovi,
slijetale na lažinu osjetila,
ostavljale otiske tvoga bića
na pjesku pamćenja,
bjesomućno mjenjale reljef
senzoričkih karata,
ucrtavale nove koordinate
na osjećajnim putevima.

Oćutih pijanstvo čula,
sinesteziju osjetila,
mahnitanje osjetilnosti.

Vidjeh meko plavetnilo tvoga glasa,
okusih slatkoću jantara tvoga pogleda,
začuh mirisnu snagu tvoga tijela,
udahnuh nježnost tvog zagrljaja.

U dionizijskoj opijenosti,
gluhi poput tetrijeba,
ritmom lazure noći,
odplesasmo ždralov ples.

U sjaju punog mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zlaćanog zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.

Šapat bijele svjetlosti
je objavio
kraj gozbe osjetila.

Dijana Jelčić..."Umijeće svakodnevnog pokreta" ...
poglavlje sinestezija, str. 81... pretočih u stih... )




Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta, sinestezija

- 07:37 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 02.05.2017.

Sinestezija...




Wär nicht das Auge sonnenhaft,
Wie könnten wir das Licht erblicken;
Lebt nicht in uns des Gottes eigne Kraft,
Wie könnt uns Göttliches entzücken?

Da oko nije suncu nalik
Kako bismo mogli svjetlo gledati;
Da ne živi u nama sama božja snaga
Kako bi nas božansko moglo ushititi?

Tri riječi, koje Goethe koristi u svojoj uvodnoj pjesmi u njegovu teoriju boja: oko, svjetlost, božansko – spadaju skupa i međusobno su povezani. U oku svijet, čovjek i božansko postaju jedno. Biće čovjeka, njegova nutrina, njegova duša zrcale se u oku. Istovremeno se u njemu ogledava svijet u kojem živi. U oku svijet susreće čovjeka. Te Goetheove misli su probudile nutarnjeg hermenauta, tumača nerazumljivog, izazvale kovitlac neurona u misaonom režnju. pokrenule mašineriju razmišljanja, uzburkale želju za istinskim doživljajem boja. Oko je suncu nalik, tvrdi pjesnik, u nama je božanska iskra tvrdi Goethe, dozvolih sebi ushit u carstvo sinestezije. Ljubav osjetih u ljubičastim tonovima sutona i svitanja. Koju boju ima vrijeme upitah mudrace na vratima spoznaje. Smijali su se i poslali me na putovanje snoviđenjima sa početka svijeta...


.

Osluškujem nebesku tišinu i pričinja mi se, u pjevu nebeskih ptica, čujem žubor rijeke vremena. U suzama oblaka čujem poeziju univerzuma, vidim iskrenje obrisa sretnog trenutka i ulazim u kristalni dvorac koji je iznjedren iz vječnog Božjeg sna. Veliki nebeski orkestar svira suptilnu melodiju svevremena. Strune, to čudesno tkivo svemira, trepere ritmom svjetlosnih zraka koje se na svom beskrajnom putu slijevaju u naša srca ili je ta čudesna muzika ipak samo igra svijetlosti i sjena naših besmrtnih duša.
Jezdim među treperavim očima beskraja u kočiji koju umjesto nebeskih vranaca vuku isprepletene istine, misli velikih poeta i uvode me u carstvo istinskog postojanja. Eoni se mjenjaju, epohe se smjenjuju, prepoznajem lica viđena u knjigama, osluškujem simfoniju univerzuma i čujem davno ispisane osjećaje.

Osluškujem šaputanje zvjezdanih duša iz prohujalog vremena, prolazim kroz panoramu svjetske lirike, osjećam mirise Provanse, Portugala, Toskane. Antologijski se redaju soneti, heksametri, pjesme nepoznatih autora, pjesma nad pjesmama. Iznenada, u blještavilu boja, vidim vatromet želja i prekrasnu sliku beskonačnog ljetnog neba na kojem iskre odsanjani snovi naših praotaca. Prelazim granice dozvoljene smrtnicima, zaboravljam da je život konačan, zaboravljam na zvjezdani prah koji će jedini poslije mene ostati.

Tada se iz ničega u svijesti pojavi svjetlost, čudesna rapsodija boja, tajna skrivena u bespućima beskraja. Snažan vjetar se spušta nad pučinu snova, svilena jedra su puna ljubavnog zova, a ja lutam nepredglednim visinama, prolazim kroz Danteove krugove, zaobilazim kosmičke erozije da dotaknem kraj duge i utopim se u bojama nekog drugog svijeta.

Tada mi se pričinja, nebo se raduje mojim pustolovinama, a onda me, na obroncima jave, kišom tuge poziva na povratak u trenutak. Prave stvari se događaju u titraju oka i ne ponavljaju. Onda sam sigurna u sutonu umiru tišine, pred mojim očima se šire jutra razigrana, sve su staze utabane osmjesima djece koja čekaju na oknu vremena i kupuju dane koji nadolaze kao polagana kočija iz prapostojanja.

Zaustavljam se zagrljena ljubičastim svitanjem i boje nadolazećih trenutaka mi romorom pješčanoga sata nagovještavaju sljedeći. U zrncima pjeska sam sakrila davne spokoje, obojila sam osjećaje modrinom nadanja i purpurom žudnji i nedozvoljavam čekanju da mi oduzme ljepotu dječijeg osmijeha. Pružam dlanove ka tajnovitom šarenilu vječnosti, kradem nebu plavetnilo, suncu zlatni sjaj i trepavicama ucrtavam nove puteve na globusu želja. Razmišljam i osjećam slično dugi koja traje u treptaju oka i onda nestaje nošena okretajima planete oko srca koje neprestano odkucava trenutke.

U svakom novom svitanju otkidam komadiće vremena i tkam svilenu haljinu u nijansama boja koje uzimam iz varljivog spektra prosutog na horizontu svijesti.

Dijana Jelčić




Sinestezija

Oznake: sinestezija, Goethe, boje

- 07:27 - Komentari (38) - Isprintaj - #

srijeda, 31.08.2016.

Sinestezija ili gozba osjetila...





"Mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!"
A.G. Matoš






Pitah se,
koji me zvukovi,
koje slike,
koji mirisi,
koji okusi
odvode do
iskonskih nagona,
instinkta,
intuicije,
snage,
slobode.

Pitah se
od kuda kreće
moja ruka
kada milujem
tvoje lice.

Slušah tvoj glas,
nebo je šutjelo,
more mirovalo.

Utiha noći,
poezija kapi
i gutljaji crnog vina.
Ispijah nektar
tvoje pjesme,
govorio si ljubav.

Riječi su,
kao galebovi,
slijetale na lažinu osjetila,
ostavljale otiske tvoga bića
na pjesku pamćenja,
mjenjale reljef
senzoričkih karata,
ucrtavale nove koordinate
na osjećajnim putevima.

U čestićnjaku svijesti
blaženo pijanstvo,
gozba osjetila,
ludovanje osjećaja.

Vidjeh meko plavetnilo
tvoga glasa,
okusih slatkoću
tvoga pogleda,
začuh miris
tvoga tijela,
udahnuh nježnost
tvog zagrljaja.

U dionizijskoj opijenosti,
gluhi poput tetrijeba,
odplesasmo ždralov ples.

Dijana Jelčić

Oznake: sinestezija, gozba osjetila, vjenčanje

- 07:47 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.08.2016.

Vrijeme boja...





Život i boje čine jedinstvo, isprepliću se nijansama sna i jave. Bijela i crna su neboje, one su svijeto i tama, lice i naličje sveukupne materijalne stvarnosti, ali one su i sreća i tuga, pozitivna i negativna energija moje duše.
Znam, boje uistinu ne postoje, one su u konačnici proizvod svijesne spoznaje koju središte za vid u mozgu stvara iz titraja i valnih duljina svjetlosne energije. Svijetlost i boje su nedjeljivi valovi različitih duljina pune sićušnih čestica. Ne samo moje oči, nego svaka moja tjelesna ćelija prima te valove i šalje ih živčanim putevima do mozga, gdje oni postaju more svijesti o njima.

Neke boje izazivaju ugodu, a neke neugodu. One mi pričaju priče o svom postanku, odaju tajne svog nadopunjavanja u nove nijanse i nove boje. Čujem njihovo sljubljivanje u šumove mora, u titraje lišća, u purpur neba i crvenilo zrelih trešanja. To su tonovi glazbe iz koje proizlaze simfonije, serenade, opere ili šansone. U toj tajnovitoj snazi se krije moć sljepih osoba. One osjećaju energiju boja, vide ih i razlikuju.






Na zidu naše dnevne sobe visi slika Vatroslava Kuliša… slikara Sunca i univerzuma boja… ponekad se poželim teleportirati u trenutak njenog nastajanja… osjetiti osjećanje osjećaja njegova nadahnuća i doživjeti erupciju njegova umijeća… tada zatvaram oči i na nutranjem nebu se pojavljuju zvijezde, tisuće malih iskrica koje se pale i gase, blješte, padaju ostavljajući za sobom srebrni trag… i ostvaruju želje…

Te male iskrice u tišini moga sna nastale
zvijezdani put na nebu moje spoznaje i
moja svjest pred licem slijepe istine
blješti novim bojama, mojim bojama.
Ja dijete vremena, laganog koraka,
postajem dijete univerzuma
i tražim tajnu postanka
i udaljavam se od istine.

Pružam ruku ka nevidljivom suncu,
njegovi dlanovi ljepotom purpura
mi govore
slijedi zvjezdanu stazu
vrati se na početak,
uđi u vrijeme boja,
u svijet titravih leptira,
u svijet ljubavi.

Moje boje su lijepe i razlikuju se od duginog spektara, one stvaraju trenutak u kojem se tijelom širi spoznaja. Tu nema crvene niti plave boje, nema tonova zelene niti ljubičaste, ja ne vidim narandžaste nijanse nego uistinu osjećam njihove titraje i čujem njihovo nastajanje. Moj trenutak postaje kugla slična zvjezdanom nebu. Svaka zvijezda je osmjeh jedne ćelije, iz njih me gledaju oči praotaca, svaki njihov treptaj prelazi u novi obliki, vidljivi pokret mojih sveukupnih gena koji su se prenosili kao cjelina s praroditelja na potomstvo do mene. Boje postaju simfonija mog postojanja. Dupla spirala svojim titrajima odbrojava nanosekunde i ja u kugli trenutka vidim san.






Svijest i san izmješani, u sudbinu vječnog traženja istine o početku, daju onome što sam nekad nazivala životom novo značenje. Ovdje na vratima vremena je sve osunčani san iz kojeg, svojim mislima, sudjelujem u stvaranju simfonije univerzuma. Vječnost i beskonačnost, zgusnute u trenutak, nude mi pravo odabira i ja osjećam blizinu čovjeka kojeg volim i mi postajemo simbioti.
Više ne gledamo samo očima i ne slušamo samo ušima, ne dodirujemo samo dlanovima i ne ljubimo samo usnama. Na dverima vječnosti smo ušli u svijet poliperspektivnih snova i spoznali ljepotu mnogodimenzionalne prostornosti našeg vremena.

Doživljavamo zagrljaj drevnih mudrosti i moć sadašnjeg trenutka… živimo iluziju ucrtanu u sjećanja… privid pamćenja… i vizija oslikana rukom slikara boja se pretače u rapsodiju naših boja… to je svjedočanstvo one postojane nedodirljivosti naših čula…njihove sinestezije i neusporedivosti doživljaja ljepote…

Dijana Jelčić






Vrijeme boja

Oznake: boje, spektar, sinestezija

- 08:08 - Komentari (33) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>