Sinestezija...
Wär nicht das Auge sonnenhaft,
Wie könnten wir das Licht erblicken;
Lebt nicht in uns des Gottes eigne Kraft,
Wie könnt uns Göttliches entzücken?
Da oko nije suncu nalik
Kako bismo mogli svjetlo gledati;
Da ne živi u nama sama božja snaga
Kako bi nas božansko moglo ushititi?
Tri riječi, koje Goethe koristi u svojoj uvodnoj pjesmi u njegovu teoriju boja: oko, svjetlost, božansko – spadaju skupa i međusobno su povezani. U oku svijet, čovjek i božansko postaju jedno. Biće čovjeka, njegova nutrina, njegova duša zrcale se u oku. Istovremeno se u njemu ogledava svijet u kojem živi. U oku svijet susreće čovjeka. Te Goetheove misli su probudile nutarnjeg hermenauta, tumača nerazumljivog, izazvale kovitlac neurona u misaonom režnju. pokrenule mašineriju razmišljanja, uzburkale želju za istinskim doživljajem boja. Oko je suncu nalik, tvrdi pjesnik, u nama je božanska iskra tvrdi Goethe, dozvolih sebi ushit u carstvo sinestezije. Ljubav osjetih u ljubičastim tonovima sutona i svitanja. Koju boju ima vrijeme upitah mudrace na vratima spoznaje. Smijali su se i poslali me na putovanje snoviđenjima sa početka svijeta...
.
Osluškujem nebesku tišinu i pričinja mi se, u pjevu nebeskih ptica, čujem žubor rijeke vremena. U suzama oblaka čujem poeziju univerzuma, vidim iskrenje obrisa sretnog trenutka i ulazim u kristalni dvorac koji je iznjedren iz vječnog Božjeg sna. Veliki nebeski orkestar svira suptilnu melodiju svevremena. Strune, to čudesno tkivo svemira, trepere ritmom svjetlosnih zraka koje se na svom beskrajnom putu slijevaju u naša srca ili je ta čudesna muzika ipak samo igra svijetlosti i sjena naših besmrtnih duša.
Jezdim među treperavim očima beskraja u kočiji koju umjesto nebeskih vranaca vuku isprepletene istine, misli velikih poeta i uvode me u carstvo istinskog postojanja. Eoni se mjenjaju, epohe se smjenjuju, prepoznajem lica viđena u knjigama, osluškujem simfoniju univerzuma i čujem davno ispisane osjećaje.
Osluškujem šaputanje zvjezdanih duša iz prohujalog vremena, prolazim kroz panoramu svjetske lirike, osjećam mirise Provanse, Portugala, Toskane. Antologijski se redaju soneti, heksametri, pjesme nepoznatih autora, pjesma nad pjesmama. Iznenada, u blještavilu boja, vidim vatromet želja i prekrasnu sliku beskonačnog ljetnog neba na kojem iskre odsanjani snovi naših praotaca. Prelazim granice dozvoljene smrtnicima, zaboravljam da je život konačan, zaboravljam na zvjezdani prah koji će jedini poslije mene ostati.
Tada se iz ničega u svijesti pojavi svjetlost, čudesna rapsodija boja, tajna skrivena u bespućima beskraja. Snažan vjetar se spušta nad pučinu snova, svilena jedra su puna ljubavnog zova, a ja lutam nepredglednim visinama, prolazim kroz Danteove krugove, zaobilazim kosmičke erozije da dotaknem kraj duge i utopim se u bojama nekog drugog svijeta.
Tada mi se pričinja, nebo se raduje mojim pustolovinama, a onda me, na obroncima jave, kišom tuge poziva na povratak u trenutak. Prave stvari se događaju u titraju oka i ne ponavljaju. Onda sam sigurna u sutonu umiru tišine, pred mojim očima se šire jutra razigrana, sve su staze utabane osmjesima djece koja čekaju na oknu vremena i kupuju dane koji nadolaze kao polagana kočija iz prapostojanja.
Zaustavljam se zagrljena ljubičastim svitanjem i boje nadolazećih trenutaka mi romorom pješčanoga sata nagovještavaju sljedeći. U zrncima pjeska sam sakrila davne spokoje, obojila sam osjećaje modrinom nadanja i purpurom žudnji i nedozvoljavam čekanju da mi oduzme ljepotu dječijeg osmijeha. Pružam dlanove ka tajnovitom šarenilu vječnosti, kradem nebu plavetnilo, suncu zlatni sjaj i trepavicama ucrtavam nove puteve na globusu želja. Razmišljam i osjećam slično dugi koja traje u treptaju oka i onda nestaje nošena okretajima planete oko srca koje neprestano odkucava trenutke.
U svakom novom svitanju otkidam komadiće vremena i tkam svilenu haljinu u nijansama boja koje uzimam iz varljivog spektra prosutog na horizontu svijesti.
Dijana Jelčić
Sinestezija
Oznake: sinestezija, Goethe, boje
|