Život i boje čine jedinstvo, isprepliću se nijansama sna i jave. Bijela i crna su neboje, one su svijeto i tama, lice i naličje sveukupne materijalne stvarnosti, ali one su i sreća i tuga, pozitivna i negativna energija moje duše.
Znam, boje uistinu ne postoje, one su u konačnici proizvod svijesne spoznaje koju središte za vid u mozgu stvara iz titraja i valnih duljina svjetlosne energije. Svijetlost i boje su nedjeljivi valovi različitih duljina pune sićušnih čestica. Ne samo moje oči, nego svaka moja tjelesna ćelija prima te valove i šalje ih živčanim putevima do mozga, gdje oni postaju more svijesti o njima.
Neke boje izazivaju ugodu, a neke neugodu. One mi pričaju priče o svom postanku, odaju tajne svog nadopunjavanja u nove nijanse i nove boje. Čujem njihovo sljubljivanje u šumove mora, u titraje lišća, u purpur neba i crvenilo zrelih trešanja. To su tonovi glazbe iz koje proizlaze simfonije, serenade, opere ili šansone. U toj tajnovitoj snazi se krije moć sljepih osoba. One osjećaju energiju boja, vide ih i razlikuju.
Na zidu naše dnevne sobe visi slika Vatroslava Kuliša… slikara Sunca i univerzuma boja… ponekad se poželim teleportirati u trenutak njenog nastajanja… osjetiti osjećanje osjećaja njegova nadahnuća i doživjeti erupciju njegova umijeća… tada zatvaram oči i na nutranjem nebu se pojavljuju zvijezde, tisuće malih iskrica koje se pale i gase, blješte, padaju ostavljajući za sobom srebrni trag… i ostvaruju želje…
Te male iskrice u tišini moga sna nastale
zvijezdani put na nebu moje spoznaje i
moja svjest pred licem slijepe istine
blješti novim bojama, mojim bojama.
Ja dijete vremena, laganog koraka,
postajem dijete univerzuma
i tražim tajnu postanka
i udaljavam se od istine.
Pružam ruku ka nevidljivom suncu,
njegovi dlanovi ljepotom purpura
mi govore
slijedi zvjezdanu stazu
vrati se na početak,
uđi u vrijeme boja,
u svijet titravih leptira,
u svijet ljubavi.
Moje boje su lijepe i razlikuju se od duginog spektara, one stvaraju trenutak u kojem se tijelom širi spoznaja. Tu nema crvene niti plave boje, nema tonova zelene niti ljubičaste, ja ne vidim narandžaste nijanse nego uistinu osjećam njihove titraje i čujem njihovo nastajanje. Moj trenutak postaje kugla slična zvjezdanom nebu. Svaka zvijezda je osmjeh jedne ćelije, iz njih me gledaju oči praotaca, svaki njihov treptaj prelazi u novi obliki, vidljivi pokret mojih sveukupnih gena koji su se prenosili kao cjelina s praroditelja na potomstvo do mene. Boje postaju simfonija mog postojanja. Dupla spirala svojim titrajima odbrojava nanosekunde i ja u kugli trenutka vidim san.
Svijest i san izmješani, u sudbinu vječnog traženja istine o početku, daju onome što sam nekad nazivala životom novo značenje. Ovdje na vratima vremena je sve osunčani san iz kojeg, svojim mislima, sudjelujem u stvaranju simfonije univerzuma. Vječnost i beskonačnost, zgusnute u trenutak, nude mi pravo odabira i ja osjećam blizinu čovjeka kojeg volim i mi postajemo simbioti.
Više ne gledamo samo očima i ne slušamo samo ušima, ne dodirujemo samo dlanovima i ne ljubimo samo usnama. Na dverima vječnosti smo ušli u svijet poliperspektivnih snova i spoznali ljepotu mnogodimenzionalne prostornosti našeg vremena.
Doživljavamo zagrljaj drevnih mudrosti i moć sadašnjeg trenutka… živimo iluziju ucrtanu u sjećanja… privid pamćenja… i vizija oslikana rukom slikara boja se pretače u rapsodiju naših boja… to je svjedočanstvo one postojane nedodirljivosti naših čula…njihove sinestezije i neusporedivosti doživljaja ljepote…
