dinajina sjećanja

nedjelja, 25.09.2016.

Stvorena od sna...



Stvorena od sna i za san
ti me zaustavljaš
pred vratima
jednostavne smrti
i ja se pretvaram
u pticu i rijeku
koja se vraća izvoru.

Tvoje ime, glas nalik srebru
ostavljen u grlu jasnih prepelica
to je noć koja otvara oči
leptiru vječnome
i vatri sigurnih proljeća.

Zvonimir golob






Gorki med na usnama. Osjetih pucanje opne sna, obgrlio me sjaj zbilje. Moj, nekada bezimeni, pjesnik mi šapuće pjesmu. Bila je to večer slavlja osjetila. Promijenila sam prezime. Promatram veru na prstu... Uranjam u budnost dotaknuta glasom istine.

Pjesnici su čuđenje u svijetu titra misao umrlog poete u dubini duše. Osjećam, miluju me svilenkaste latice antologije ljubavnih pjesama. Čujem poetične šapate, cvrkut sanjalica me odnosi ka dalekim vratima vremena.

Sjetom utkanom u sjećanje, usidrenom u oceanu uspomena prošlih godina vidim, na kristalno jasnom nebu buđenja, zlaćani prah. Bila je jesen, srcu darovala odkucaje smiraja.

Osluškujem smijeh razigrane djece u pjesnicima. Pozivaju me na stazu ka bezbrižnom djetinjstvu. Prisjećam se zagrljaja iz kojeg sam krenula ka ovom jutarnjem blaženstvu. Budim se, šapućem, dovljno sam jaka da budem nejaka u tvom zagrljaju.

Nedostaju mi riječi kojima bih nanizala nisku osjećaja. Stojim na obrubu jutra, riječi usnama razbuđene
osvješćuju praslike nesvjesnog, raskrinkavaju pratipove zatomljene u podsvjesti, razularene suprotnosti, negdje u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti.

Put pjesništva iskri putanjom snova i dokazuje čaroliju pjesničkih duša. Pjesnici su kao slavuji, njihov pjev izranja iz krošnje vremena. Pozivaju na izvorište ljepote.

Pjesmom ću ti reći koliko te volim.

Dijana Jelčić

Oznake: Zvonimir Golob, gorki med, vjenčanje
- 08:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 31.08.2016.

Sinestezija ili gozba osjetila...





"Mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!"
A.G. Matoš






Pitah se,
koji me zvukovi,
koje slike,
koji mirisi,
koji okusi
odvode do
iskonskih nagona,
instinkta,
intuicije,
snage,
slobode.

Pitah se
od kuda kreće
moja ruka
kada milujem
tvoje lice.

Slušah tvoj glas,
nebo je šutjelo,
more mirovalo.

Utiha noći,
poezija kapi
i gutljaji crnog vina.
Ispijah nektar
tvoje pjesme,
govorio si ljubav.

Riječi su,
kao galebovi,
slijetale na lažinu osjetila,
ostavljale otiske tvoga bića
na pjesku pamćenja,
mjenjale reljef
senzoričkih karata,
ucrtavale nove koordinate
na osjećajnim putevima.

U čestićnjaku svijesti
blaženo pijanstvo,
gozba osjetila,
ludovanje osjećaja.

Vidjeh meko plavetnilo
tvoga glasa,
okusih slatkoću
tvoga pogleda,
začuh miris
tvoga tijela,
udahnuh nježnost
tvog zagrljaja.

U dionizijskoj opijenosti,
gluhi poput tetrijeba,
odplesasmo ždralov ples.

Dijana Jelčić

Oznake: sinestezija, gozba osjetila, vjenčanje
- 07:47 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 13.08.2016.

Osmijeh sudbine...


12. 08. 2006... dan vjenčanja Nives Vego i Ivan Jelčić


Događale su se boje… nebo je mijenjalo danu odore… uznemirile su se ptice nad cestom kojom smo odlazili u Grad… more je razbijalo tišinu hukom dubina… promtrala sam raskoš dolazeće oluje… osjećala uhodavanje nemira u mirno podne… Sunce nije odustajalo od ljepote… vodilo nas je kroz nadolazeću tminu… osvjetljavalo put… igralo se sa kapima kiše… događalo se čudesno pretapanje snova i stvarnosti… lepršavi let međuprostorima neba i zemlje… kao da smo uranjali u imago mundi, u sliku odsanjanog svijeta... u uzletu maštanja vidjeh siluete Prospera, moćnika nad prirodnim silama i duh Ariela u vjetru… ostvarivanje i sažimanje tajanstvenih ulomka beskonačnosti… kao predstava iznjedrena iz Oluje… bili smo djelić Shakepeareovog sna… dok je nad nama bjesnila oluja obavijale su nas niti snovitost… začuh šapat iz davnina…

Svako blago, svaka čast
Život dug i svaku slast
Sreću koja vječno traje
Sve vam to Junona daje…

I darovala je… boginja svjetla je razmaknula oblake… nebo je zasjalo plavetnilom utihe mora… oluja je prestala… Grad nas je dočekao obasjan Suncem i osmijehom sreće i zvonima vjenčanja…

U čaroliji bliskosti privid skrivene stvarnosti. Na licu svemira sjaj večernje zvjezde, u sedefu upisana biografija školjke, rođenje Venere. Objava početka vremena ljubavi. Promatrali smo osmijehe na njihovim licima. Uranjali su u lazur noći, u vidljivost zvjezdanog neba i viziju beskraja.

Zemlja je velika, a ljudsko srce planet anđela vatre. U krošnji vječnosti su zatitrala meka krila sutona, more je šumilo odu radosti. Kao trag poezije na dlanu večeri Grad i miris ljeta. Na obrubu dana riječi usnama razbuđene blagosloviše negdje u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti ubrizgane u genetiku bliskosti, u tragove božanskog nasljedstva, u oglede Erosa i Afrodite, negdje duboko u njima.

Svećenica sunca je ushitom htijenja posvetila život.
Na oltaru ljubavi, sakrament pira, slavlje osjetila, gozba dvokružju sreće.

Te noći su padale zvijezde za sreću i san. U svakoj suzi svetog Lovre osmijeh sudbine.

Noćas će nad Lovrijencom opet padati zvijezde, sretno im bilo dolazeće desetljeće!


Dijana Jelčić



u prohujalom desetljeću su umnožili dvojstvo...
rodile su se dvije djevojćice...




Luciana i





Lorena... sa prezimenom Jelčić
sa inicijalima LJ... Lj kao ljubav... i neka bude ljubav...





a ponovno vrijeme objave odabrah zbog datuma 12. 08. svake godine... vrijeme ostvarenja želja... eto danas vjerujem u moć zvijezda padalica... jeste li nešto zaželjeli noćaš dragi blogoprijatelji?... ja jesam... poželjeh sebi i vama ljubav i sreću...

Oznake: vjenčanje
- 12:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>