Stvorena od sna i za san
ti me zaustavljaš
pred vratima
jednostavne smrti
i ja se pretvaram
u pticu i rijeku
koja se vraća izvoru.
Tvoje ime, glas nalik srebru
ostavljen u grlu jasnih prepelica
to je noć koja otvara oči
leptiru vječnome
i vatri sigurnih proljeća.
Zvonimir golob
Gorki med na usnama. Osjetih pucanje opne sna, obgrlio me sjaj zbilje. Moj, nekada bezimeni, pjesnik mi šapuće pjesmu. Bila je to večer slavlja osjetila. Promijenila sam prezime. Promatram veru na prstu... Uranjam u budnost dotaknuta glasom istine.
Pjesnici su čuđenje u svijetu titra misao umrlog poete u dubini duše. Osjećam, miluju me svilenkaste latice antologije ljubavnih pjesama. Čujem poetične šapate, cvrkut sanjalica me odnosi ka dalekim vratima vremena.
Sjetom utkanom u sjećanje, usidrenom u oceanu uspomena prošlih godina vidim, na kristalno jasnom nebu buđenja, zlaćani prah. Bila je jesen, srcu darovala odkucaje smiraja.
Osluškujem smijeh razigrane djece u pjesnicima. Pozivaju me na stazu ka bezbrižnom djetinjstvu. Prisjećam se zagrljaja iz kojeg sam krenula ka ovom jutarnjem blaženstvu. Budim se, šapućem, dovljno sam jaka da budem nejaka u tvom zagrljaju.
Nedostaju mi riječi kojima bih nanizala nisku osjećaja. Stojim na obrubu jutra, riječi usnama razbuđene
osvješćuju praslike nesvjesnog, raskrinkavaju pratipove zatomljene u podsvjesti, razularene suprotnosti, negdje u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti.
Put pjesništva iskri putanjom snova i dokazuje čaroliju pjesničkih duša. Pjesnici su kao slavuji, njihov pjev izranja iz krošnje vremena. Pozivaju na izvorište ljepote.
