Prijateljici za rođendan...
Uskrsnula je iz tišine,
u smijehu glas dobrote,
osmijeh je zrcalio nutrinu…
Moj Šuljko,
izgovorila je ime,
odjek mladosti,
vratila me u sjećanja
u grad mojih pradjedova…
Zagrlile smo se,
zagrljaj još uvijek traje
odkotrljana desetljeća
bljesak divnih
uspomena…
Poezija sunoćavanja...
Nerazumno je tvrditi da oči ne vide vidljivo... lažna je tvrdnja da oči vide titraje nevidljivih svemirskih struna... da pogled uranja u puls duše i broji otkucaje njenog bila... neuvjerljivo je pisati o hipnotiziranju ljepote ovoga ovdje I ovoga sada... sjećam se vremena kada sam takvim pričama zavaravala samu sebe... kada sam u samotnim sutonima žudila za nadnaravnom stvarnosti... pokušavala isključiti snagu uma... odlutati bezmisaona u Pitagorijanske sfere... osluškivati muziku nebesa... dotaknuti nedodirljiv sjaj zlatne hostije... nestati u ljepoti sunoćavanja... opipati titraje prelamanja dana u noć...
sinoć se sjetih tog uzaludnog mahnitanja na granici sna I zbilje... oćutih otkucaje života u smijehu prijatelja... u osmijehu na njenom licu... u tankoćutnom žamoru radosnih zanosa kojima smo krunisali slavlje rođendana...
doživjeli smo zrcaljenje dva sunca... lahorasti oblak nam je darovao privid vječne dvojnosti... odraz iluzije drevnih snoviđenja... utihnuli smo pred začudnosti te veličanstvene predstave... zlaćana tišina nas je omamljivala... budila želje... rasplamsavala ognjilo patosa... osjetih snagu eterične svijetlosti... njenu moć...
u purpurnom nestajanju sunca iz našeg vidokruga podignusmo čaše... ispijali smo poeziju crvenih kapi... slavljenici poželjeli svu sreću svijeta...
a ona... ona je šapnula... vjerujem...
I Bog se veseli s nama...
Dijana Jelčić
 Oznake: prijateljici za rođendan
|
