U ogoljeloj sebi...
Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.
Jorge Luis Borges
U onim danima, kada nutarnja gluhoća otupi uspomene,
kada nutarnje sljepilo zamagli slike sjećanja, kada sanjanost postane
punina budućeg, a maštarije osamostale,
rađaju se zvijezde, iskri vrijeme poezije, zaobljenost blizine i daljine,
začudna datost iznjedrena iz neotkrivenih kutova univerzuma uma.
U prostoru trenutka sklad vrije moć, nestaju obrisi neuravnoteženog bitka,
gube se konture čvrstih predmeta, a odaja postaje bezgraničje naslućujuće širine.
U ogoljeloj sebi slutim ritam nastajućih pokreta, svih onih koraka kojima slijedim ritam želja.
Volim to nepostojanje, hrabrim bjegunicu iz svrsishodnosti, dozvoljavam joj let
u zbilji nedohvatnim sferama, oslobađam je iz utrobe obićnosti,
a ona me, parajući smisao, Heraklitovom rijekom odnosi u svijet privida,
ka horizontu vječnog svjetla, u zjenicu tvoga pogleda.
Dijana Jelčić
Oznake: poezija i njena moć
|
