Osvrt...
Neobično, čudno, a tankoćutno... danas prolutah sjećanjima... na današnji dan prošle godine u knjižnici Tin Ujević u Zagrebu je bila promocija zbirki poezije i vernisaž slika pjesnikinje i slikarice Nevenke Pupek... o njenom stvaralaštvu je predgovor napisao prof slavistike Fikret Cakan... Zdravko Odorić i Zdenko Jelčić su čitali njene pjesme... Neven Dužević je prebirao po strunama gitare... Nevenka me zamolila da napišem osvrt o njenim djelima...
Nevenku Pupek sam upoznala kroz njenu poeziju, davno na portalu webstilus. Virtualni svijet je bez okusa, mirisa, zvukova, tek prijateljevanje riječima na daljinu. Drukčije je trajanje izvan vremena, tajanstveni splet duša u zajedničkoj ljubavi... pjesništvo...
Nisam pjesnik, nisam kritičar, mogu samo govoriti o doživljaju koji ostavlja duboke tragove u pamćenju.
Nevenka piše:
Ono dragocjeno
dotičem mislima
nježno, obzirno...
I upravo tom tankoćutnošću dotiče osjećaje čitaoca...
Zbirkama Nedovršena, Korozija i Bizarne himne ona
riječima i bojama oblikuje trenutke, nisku svakodnevih događanja...
Danas
sve crvene i žute
blijede su
tihe...
Treba joj vatra, iz njenih dubina vrisak da dovrši sliku... a crno boji pjesmu otkrivajući u njoj djelove sebe...
Nevenka gleda kroz sebe i spoznaje nemogućnost zatvaranja dana u nepomičnost... ona to čini bojama... a divi se noći svijeta...
Čitajući Nevenkine minijature osjećam, život se ne događa u samoj materiji nego u njenoj srži, u suštini dubokih brazdi na licu vremena. U toj dimenziji svijesti naslućujem duljinu, širinu, visinu i dubinu sfera u kojima se zrcali život.
postat ću samo boja
na svojoj novoj slici
crna gusta, hladna
Čitam i čudim se njenoj sposobnosti da vješto ispreplete svoje dvije nadarenosti u negiranje vremena, lišavanje svega osim postojanja.
Prihvati me ovakvu
Beskorisnu
Raskomadanu
Na riječi i boje…
Poetika zbilje je obrazac ritma srca. Njena pričljivost je preslika osjećanja osjećaja. Pišući je postajemo mekana trava, bujica riječi, kapljica stiha, boja nebeskog spektra. Duša pjesme je božanska iskra. U svakom se biću nalazi klica savršenstva. Na poljanama ljudske duše, kao vlati trave, titraju žudnje i čežnje. Duboko u svemiru svijesti beskraj grli bezvremenost, zbilja se slijeva u stih. Dok srce otkucava melodiju tišine, usnuli spavač milovan daškom sna ustaje iz postelje probuđenog neba i po stazama vremena riječima oslikava nova snoviđenja.
Odhaja u pustolovinu nadahnuća.
Nevenka se budi na obali odlazeće noći. U sjaju jutra odsanjane slike ožive riječima. Postaju minijature prepune istina, šapat
pokloni mi tišinu
zvuk kiše na vrućem betonu
umorna sam
pokloni mi dan bez boja.
Nevenkine pjesme izazivaju kovitlac neurona u misaonom režnju. Gnjezdi se nešto novo u čahuri spoznaje. Svibanjska noć odnosi trenutke proljeća, pretače ih u korito prošlosti i prepušta sjećanjima. Pokušavam ih zaustaviti, uhvatiti njihova značenja i zatvoriti u kalež uspomena. Neka tajanstvena tišina se nadvila nad noćnu tminu i nedozvoljava zaboravu da mi ukrade melodiju svjetlosti koja me uvijek opija znatiželjom i čuđenjem.
"Disonance su samo jako razmaknute konsonance" reče Schönberg objašnjavajući svoja djela.
Stihovi, pjesme, Nevenke Pupek su upravo to… Osluškujem prolazak konsonanci njenog vremena stazama bespuća dok u čahuri spoznaje noćna leptirica prede svilenkastu nit kojom će premostiti još jednu prazninu svijesti. Ubrizgati moć napisanog u ono zrno pamćenja u kojem pohranjujem posebne vrijednosti…
U olupini šutnje
Puzim kroz sate
Dan se raspada
Od soli i ozona…
Ova minijatura odzvanja u krošnji uvjerenja kao huk čuvarice drevne mudrosti. Najavljuje buđenje nove istine.
Bizarne himne, darovana mi zbirka, neobično, čudno, a tankoćutno stihovanje. Kao da koračam na na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansiram na sponi između sanjarija i životnih istina.
Dišemo oprezno
Vruće i tanke
Igle neoproštaja
Žive u aorti
U bizarnim hvalospjevima osjetih događanja drugačije, promatram ih kroz prizmu osjećaja u prostornosti osobne slobode, one tajanstvene kafkijanske sloboštine koju otkrivamo tek u sebi. U bravurama njena izričaja sretoh snovitost na obroncima zbilje, djeliće života na vrhuncu emocionalnih doživljaja.
Spavam u paukovoj mreži
Ispod mene
Moja pluća
Zarasla u slak
Broje udisaje
Dan će opet izmigoljiti
Cilj nije dosegnuće 15 minuta vorholovske slave, nego pronalaženje puta ka dostizanju sklada između sebe i svojih žudnji, uravnoteženost između sebe samoga i svijeta u kojem živimo, između pozitiva i negativa fotografskog pamćenja, između slike i preslike stvarnosti u nacrtanim svjetovima.
Na papiru čekaju
Nacrtani svjetovi
Nevidljive dimenzije
Prizivaju dodir.
Život je varljivost u kojoj sjećanja slijevamo u iluzije. Volim te izmišljaje u izmišljajima. Kao u zrcalu, promatram sliku u slici. Vidim nacrtane svjetove, mnogoprotežnost vječnosti.
Pisanje o pjesmama je zagonetno, prijeti preuveličavanjem, jer bujaju nježni osjećaji.
Pokušah osjetiti Nevenkin osjećaj dok je pisala pjesme i slikala slike.
Što je osjećala slikajući ove strune koje neorganizirano blješte na platnu? Poželjeh se teleportirati u njenu dušu i doista osjetiti snagu koja je vodila njenu ruku u trenutku stvaranja.
Što ja osjećam čitajući pjesme i gledajući slike?
Je li to njena duša, je su li to kristalići njene svijesti, svila njenih osjećaja?
Ne znam što je to... ali znam ovo što osjećam je ono najintimnije, neopisivo osjećanje ljepote.
Dijana Jelčić
Oznake: Nevenka Pupek, Fikret Cakan, zdenko Jelčić, poezija, slike
|
