Na oltaru sjećanja...
U bezgraničju svjetla... u nepostojanoj postojanosti iluzije... u carstvu snovite jave skupljam trenutke sreće... pretačem ih u urnu prohujalog vremena... ostavljam je kao tihi znamen na oltaru sjećanja... Lorenina veselost mi daruje ushit ka nebeskim širinama, mojim oduvijek sanjanim plavim daljinama... njena narukvica okićena planetima sunčeva sustava... prepoznaje ih sve... Zemlja i njoj slična 3 planeta Merkur, Venera i Mars s Jupiterom i njemu sličnim divovskim planetima Saturnom, Uranom Neptunom i Merkurom.
Promatram osmijeh oblaka... igru pahuljastog tkiva sa raskošnim sjajem zlatne hostije... privid svetosti se slijeva u stvarnost... zaokružuje naše sada u ikonu ljepote... uokviruje tišinu u pastoralu anđeoskih glasova...
Šetamo zidinama grada... ispred nas se širi bespuće dubina... iznad nas beskraj visina... širina horizonta daruje osjećanje slobode... a sloboda je ljubav... dobročudan bezdan u kojem nestaje težina... u kojem lebdimo beztjelesni... njih četvoro i mi... lepršavi... gluhi poput tetrijeba... zaneseni i sretni...
Divan osjećaj je to... Grad na hridi, drevna republika... djeca djeteta i mi... Ivan, Nives, Luciana i Lorena... inicijali dječjih imena su Lucijana Jelčić i Lorena Jelčić... jednostavano LJ... ljubav je to... zar ne?
Dijana Jelčić
 Oznake: dubrovnik, Ivan, Nives, Lucijana i Lorena
|
