dinajina sjećanja

subota, 16.06.2018.

Na oltaru sjećanja...





U bezgraničju svjetla... u nepostojanoj postojanosti iluzije... u carstvu snovite jave skupljam trenutke sreće... pretačem ih u urnu prohujalog vremena... ostavljam je kao tihi znamen na oltaru sjećanja... Lorenina veselost mi daruje ushit ka nebeskim širinama, mojim oduvijek sanjanim plavim daljinama... njena narukvica okićena planetima sunčeva sustava... prepoznaje ih sve... Zemlja i njoj slična 3 planeta Merkur, Venera i Mars s Jupiterom i njemu sličnim divovskim planetima Saturnom, Uranom Neptunom i Merkurom.
Promatram osmijeh oblaka... igru pahuljastog tkiva sa raskošnim sjajem zlatne hostije... privid svetosti se slijeva u stvarnost... zaokružuje naše sada u ikonu ljepote... uokviruje tišinu u pastoralu anđeoskih glasova...



Šetamo zidinama grada... ispred nas se širi bespuće dubina... iznad nas beskraj visina... širina horizonta daruje osjećanje slobode... a sloboda je ljubav... dobročudan bezdan u kojem nestaje težina... u kojem lebdimo beztjelesni... njih četvoro i mi... lepršavi... gluhi poput tetrijeba... zaneseni i sretni...

Divan osjećaj je to... Grad na hridi, drevna republika... djeca djeteta i mi... Ivan, Nives, Luciana i Lorena... inicijali dječjih imena su Lucijana Jelčić i Lorena Jelčić... jednostavano LJ... ljubav je to... zar ne?

Dijana Jelčić




Oznake: dubrovnik, Ivan, Nives, Lucijana i Lorena
- 11:21 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.02.2018.

Gundulićev san...



Himna slobodi...

O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!

Ivan Gundulić



Na tvrđavi Lovrijenac u kamenu uklesan latinski natpis: "Non bene pro toto libertas venditur auro", što na hrvatskom jeziku znači "Sloboda se ne prodaje za svo zlato".







Golubovi slijeću na obrazinu dana, utjelovljuju iluziju vječno sanjanih plavih daljina, viziju slobode,
kap života na dlanu vječnosti.
Privid srca svemira zgusnut u titraj oka. U svetosti molitve moć spoznaje, ljepota rajskog perivoja i vjerovanje u besmrtnost duša.

Seoba ptica, metafora odlaska i povratka na obronke praskozorja, mjenjanje boravišta, put između istoka i zapada, Venerino bdijenje i smjena straže na kapijama postanka…

Dan… samo jedan okretaj oko žiže plamena, sjajem Danice objava zore, odraz srca pjesnika, zenit, prhut golubova na Gundulićevoj pjaci, pod Lovrijencom, na pučini, ogled sutona.

U Bokaru čovjek sa mjesecom u očima i žena sa suncem u kosi, lazur noći i bjelina dana, svjedočanstvo umiranja i rađanja ljepote, uzavrelost krvotoka svemira, četiri godišnja doba i četiri strane svijeta utkane u purpur sutona i carpaccio jutrenja, samasara,

"Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje."




samo mjena stalna je... život i san… na zaslonu izmišljaja Gundulićev san... preporod svijesti...

Pod stijegom slobode drevna republika.

Dijana Jelčić


Oznake: preporod, Gundulićev san, dubrovnik, libertas
- 12:22 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 11.07.2017.

U Gradu...



„Ukrcajmo se, ponesimo barjak Svetog Vlaha, pa odjedrimo…galebi i oblaci će nas pitat „Ko ste? Koga ištete? A jedra će odgovoriti: Dubrovnik plovi! Dubrovnik opet ište pustu hrid, da sakrije slobodu!“
Orsatov govor iz „Dubrovačke trilogije“, „Allons Enfants!“ Iva Vojnovića,




Na hridi južnoga mora stoji grad,
aristokratska republika,
vječnost uklesana u stijenu,
utkana u romor valova
i tužaljku kamena.

Vratite mi dušu da budem ono što jesam,
njedra čovjeku.

Odvojiste me od majke,
od kamenjara,
od doline sna,
od vrulje koja me pojila,
od cvijetova koji me hraniše,
od vila koje svojim stopalima,
milovahu moje tlo.

Zatvoreni u zidine,
opsjednuti bljeskom
dolazećeg vremena,
sjajem isklesanih kipova,
mramornih stupova,
granitnih postolja
ne čuju jadikovku kamena.

Galebi slijeću na kamenu kosu Lovrijenca,
u vjetru šapat duše kamena.

Branite me
od tuđinskih koraka,
od trgovaca maglom,
od pohlepnih dlanova.

Ostavite me Suncu i zvijezdama
neka me zlatom miluju,
neka budem, samo, Grad na hridi
i koljevka čovjeku.

Zavolimo izlazak sunca iza zavjese svijeta. Nemojmo samo gledati, moramo vidjeti san. Osjećati ga. Ne dozvolimo nestajanje sunca na horizontu uma, dozvolimo bijelim golubicama da slijeću na hridi našeg oceana snova. Dozovimo snovita sjećanja, dozvolimo nebu da ostavi astralne tragove na licu našeg vremena.


Dijana Jelčić



Oznake: dubrovnik
- 08:48 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.06.2017.

Volim pepeo prohujalog vremena...



Otrgunuti iz koljevke svemira, izronjeni sa dna drevnih oceana, iz plavog šuma vječnosti postali smo bića osuđena na koračanje ovozemaljskim stazama. Korak po korak do kraja vremena, do trena kada se vraćamo među zvijezde, uranjamo u vrtloženje nebeskog vretena, postajemo kapljica nebeske rijeke ili foton svjetlosti. U predklijetki sna čekasmo na rođenje sna. Bili smo djelić kozmičkog zakona koji se plesom sudbine preobrazio u biverzum vječnosti, u bezvremeni triptih ugrađen u crkvu drevne republike.

U noći punog mjeseca razlomljeno zrcalo svijesti, oči pune zvjezdane prašine. Suze svetog Lovre, ostvarenje želja

Ljubav nas je bezglasno zatvorila u geometriju svevremena, ovjekovječila na žrtveniku života i osudila na trajanje u njenoj moći. Njene ruke su nježne poput svilenkastih krila nebeskih ptica koje nas pratiše na putovanju ka trenutku rađanja u snu. U njenom disanju osjećamo nepostojanje praznine, spoznajemo snagu mikrokozmosa u kojem je sve titranje struna u mnogodimenzionalnosti svjesnosti. Besmrtnost te tajanstvene boginje obogaćuje našu smrtnost, čini je bajkovitom i nježnom kao što je zagrljaj pjeska i pjene nježan, kao šum veličanstvenog mora, kao triptih vječnosti pretočen u ovaj tren postojanja ljubavi.

Dijana Jelčić… napisano ljeta 1986- og u drevnoj republici… bilo je to naše naglo ljeto... malo kičasto štivo, ali moje...






Napustila sam drevnu republiku i ostala sama između svjetova.

Tiho i elegantno kao crna pantera se spušta noć. Iz kobalta bezdana izranja svjetlost,
zrcaljenje prohujalih nemira.
Teške od zvijezda vise ruke svemira nad mojim prozorom.
Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj samujem,
ne znaš s kojeg prozora promatram zvijezdu padalicu, tvoj put meni.

Radost spoznaje, srcem odapet let ptice, u lepetu krila začuh tvoje ime.

Vidjeh viziju našeg naglog ljeta, začuh zvuk crkvenog zvona, odsanjah ponoćni tango.
Plesali smo na plaži, srce je mjenjalo ritam.

Ljeto se bližilo kraju, jesen je stigla s maglama i seobom ptica.
Na žrtveniku vremena zapalih svijeću.
Poezija kiše je objavila promjenu na dlanu sudbine.
Srce ja opet mjenjalo ritam.

U aureoli trenutka boja tvojih očiju, nagovještaj svitanja novog sna. Jantarna slova u ljubičastom sjaju dolazečeg jutra.

Došao si u moju zbilju buketom svjetlosti, tišinom, rapsodijom jesenjih boja i mirisom mladog vina.



Danas volim pepeo proteklog vremena oko tvojih očiju, volim tvoje trepavice taj čarobni veo iza kojega se tek naslućuje dubina tvoga pogleda boje zlaćanog sunca tvoje duše. Ozrcaljena u tvojim očima imam dva lica, jedno je satkano od tužnih sjećanja, a drugo izrasta u ovom sretnom trenutku iz nježnosti tvojih pogleda odbacujući breme drevnog umora.

Noćas gledam kako zvijezde počivaju nad ponorima noći, a otok sreće se iskri u ljubičastom svitanju.

Dijana Jelčić





fotografija ... Jasna Marcelić


Volim pepeo

Oznake: dubrovnik, drevna republika, plaža hotela Excelzior
- 07:07 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>