U Gradu...
„Ukrcajmo se, ponesimo barjak Svetog Vlaha, pa odjedrimo…galebi i oblaci će nas pitat „Ko ste? Koga ištete? A jedra će odgovoriti: Dubrovnik plovi! Dubrovnik opet ište pustu hrid, da sakrije slobodu!“
Orsatov govor iz „Dubrovačke trilogije“, „Allons Enfants!“ Iva Vojnovića,
Na hridi južnoga mora stoji grad,
aristokratska republika,
vječnost uklesana u stijenu,
utkana u romor valova
i tužaljku kamena.
Vratite mi dušu da budem ono što jesam,
njedra čovjeku.
Odvojiste me od majke,
od kamenjara,
od doline sna,
od vrulje koja me pojila,
od cvijetova koji me hraniše,
od vila koje svojim stopalima,
milovahu moje tlo.
Zatvoreni u zidine,
opsjednuti bljeskom
dolazećeg vremena,
sjajem isklesanih kipova,
mramornih stupova,
granitnih postolja
ne čuju jadikovku kamena.
Galebi slijeću na kamenu kosu Lovrijenca,
u vjetru šapat duše kamena.
Branite me
od tuđinskih koraka,
od trgovaca maglom,
od pohlepnih dlanova.
Ostavite me Suncu i zvijezdama
neka me zlatom miluju,
neka budem, samo, Grad na hridi
i koljevka čovjeku.
Zavolimo izlazak sunca iza zavjese svijeta. Nemojmo samo gledati, moramo vidjeti san. Osjećati ga. Ne dozvolimo nestajanje sunca na horizontu uma, dozvolimo bijelim golubicama da slijeću na hridi našeg oceana snova. Dozovimo snovita sjećanja, dozvolimo nebu da ostavi astralne tragove na licu našeg vremena.
Dijana Jelčić
Oznake: dubrovnik
|
