"Možemo oprostiti čovjeku kad stvara nešto korisno za sve dok se sam ne počne diviti svome djelu. Jedino opravdanje za čovjeka koji stvara nešto beskorisno jest u tome što se neizmjerno divi svome djelu.
Sva je umjetnost sasvim beskorisna."
Oscar Wilde, Portret Doriana Graya
Promatram misaonu brazdu na tvom čelu… iza spuštenih trepavica se kriju oči boje snova… izraz tvog lica mi odaje duboku mislenost koju pretačeš u osjećanja… oko usana titra osmijeh… šutim… ne želim razbiti aureolu spokoja koja se ovija oko tebe… o čemu li razmišljaš?... znatiželjna sam… ljubomorna na tišinu koja s tobom dijeli ovaj trenutak mira… otvaraš oči… u tvom pogledu iskri tajna… volim odgonetati rebuse tvoga muka… osjećam da se u njemu krije znamenitost nečeg lijepog…
Nakon što je Dorian Gray poželio vječnu ljepotu, slika je postala ogledalo njegove duše… govoriš tiho… govoriš glasom koji me omamljuje kao crno vino…
Misliš li na roman ili razmišljaš o umjeću slikarstva?... pitam skoro bezglasno…
Slika zrcali bitak bića… slikarev uradak je alegorija istinske stvarnosti… a laž se krije u vanjskoj ljepoti… Slika stari, Dorian ostaje fizički mlad… duša sazrijeva u nutrini, a tijelo živi iluziju neprolaznosti… cijeli roman je ispreplitanje trojstva koje u nama stoluje… naše želje, naša nadanja i naša fizika…
Bojiš li se starenja?... pitam nesigurna promatrajući na zidu tvoj portret iz diplomske predstave… čekanje na Godota...
Ne, samo sam razmišljao o tankoćutnim osjećajima autora knjige… smiješ se hvatajući moj zadivljeni pogled na slici tvoga lika iz mladosti…
U svima nama živi buntovnik bez razloga… svi smo mi satkani od istih struna… u nama se smjenjuju konsonance i disonance htijenja… ali svjesni prokletstva svijesne spoznaje konačnosti naših tijela u beskonačnosti vremena mi živimo trenutak kao da sljedeći neće doći… u nama, za razliku od Doriana Graya, uporedo stare i duša i tijelo… a kojom brzinom taj proces postaje vidljiv ovisi o tajnovitoj šifri našeg genoma… i fenomenologiji uma…
Otkud izniču naše misli… gdje ostavljaju svoje tragove… gdje nestaju?
U sjećanjima na prohujalo vrijeme… u rečenicama iznjedrenim iz vrtloga riječi i slovkanja bezimenih osjećanja… nekada utješnih… ponekad izgladnjelih… često uzburkanih u dubini životnog oceana…
Smiješiš se… uranjam u dubinu tvog pogleda… u krošnju razgranatih staza tvoje duše… u virtualnu džunglu neprohodnih puteva ka srži istine… vidim sebe ozrcaljenu u traganju za početkom ovog beskraja koji se ogleda u oku promatrača…
Ćutim miris ruža… širenje mirisa jorgovana… nježi me miomiris bijelog gloga… ljubav lebdi u zraku… u sebi nosi lakoću tereta rasplamsane ljepote… na zidovima se oslikavaju sjenke ptica u letu… prisjećanja na slikare koji umjetnošću nastojaše u nama pobuditi osjećaj brzine i vrtloženja... ne dozvoljavam tišini čulnost tjeskobnosti…
Osluškujem brujanje Zagreba… prisjeća me na orguljanje dubokog basa… a cvrkut ptica u krošnji tek procvalih lipa na zvuke zaljubljenog tenora ... Ne dozvoljavam zabludi o postojanju izvorišta vječne mladosti obmanu… da nas hrani obsjenom lažnih obećanja… svijesna našeg uzdignuća iz utrobe svemira… otrgnuća iz kaosa… osluškujem glazbu konsonanci i disonanci istine… čujem razmaknutost suglasja… vidim titraje nesuglasja u slici sukladnosti naših proživljenih godina…
U misaonoj brazdi na tvom čelu se ogleda bezvremenost… tragovi tvog koračanja kroz pijesak vremena… otisci misli pretočenih u osjećanje osjećaja… oko tvojih usana blješti osmijeh vječno budnog djeteta u tebi… Dragi moj pjesniče volim tvoje godine skrivene iza zrcala ovoga ovdje i ovoga sada… volim sjaj tvog jantarnog pogleda u kojem vjekujem kao leptirica zaustavljena u trenutku sreće…
