Utopija...
To nije bilo ono dobro poznato jutro u kojem je zidni sat otkucavao šest puta i u kuhinji mirisala svježe skuhana kava. Na granici spoznaje, u svijetu punom poznatih i nepoznatih mirisa, odzvanjali su tonovi neke nove muzike i ja više nisam bila sigurna jesam li budna ili sanjam. Dobro poznate stvari oko nas, koje smo uvijek buđenjem sretali i svojom sigurnošću im nametali svojstva nepomičnosti, ovog jutra su bile drugačije.
Gdje se nalazimo danas? Gdje su nestali svi oni nepomični plodovi naše predodžbe o stvarnosti?
Naša kreativna geneza kao da je tek počela iako traje već tisućljećima. Postajemo Ikarusi novog vremena, učimo letjeti epohama tražeći trenutak koji nas je sputao u apsolutnost vremena i prostora, trenutak u kojem smo počeli pripadati tijelu, trenutak kada nas je obuhvatilo krilo čvrste materije u kojoj smo trajali stoljećima. Cilj ovog misaonog sjedinjenja je doživljaj svjesnog rađanja, oslobađanja tijela od okova nekadašnjih istina.
Oko nas lebde milijarde misli. One nas, kao anđeli, veznici neba i zemlje, ujedinjuju u stvarni doživljaj. Nisu nam potrebne riječi, samo slike koje se slažu duboko u pamćenju i postaju utjelovljenje i zov života.
Željeli smo promjenuti svijet, a on se sam od sebe promjenio. Ušli smo u trenutak i živjeli već onda neku novu, još nedokazanu istinu.
"Kada je to bilo?" upitah
"Jučer " njegov glas je dolazio iz jednog nepoznatog pravca.
"Gdje si?"
"Pronašao sam novu stranu svijeta. " odgovori mi veselo.
Krenuh za glasom. Trg cvijeća je mirisao eteričnim snom. On je sjedio za stolom na terasi neke male kavane. To je bila ista ona kavana iz vremena studentskih nemira, ona mala kavana u najstarijem i natamnijem dijelu grada, sličila je i na kavanu iz Mrtvih voda, ali je ipak bila drugačija. Mjenjala je oblik pod crvenilom neba i zrcaljenjem u plavetnilu vode koja nas je okruživala. U trenu mi se učini da vidim obrise zvonika crkve u Combray...
Odjednom je pored nas za stolom sjedio čovjek upalih očiju i crne kose. Obućen u odijelo koje je odavalo eleganciju epohe previranja i mjenjanja paradigmi, epohe koja je bila puna nadanja i novih vjerovanja. Njegove misli dotaknuše moja osjetila. Sinestezija osjećaja me vrati u neki daleki trenutak u kojem sam sanjala Combray i pokušavala prepoznati onog anonimnog spavača koji se dugo, dugo budio.
Zar to nije bio trenutak u kojem sam se sama jutros našla?
Pejsaž je sličio velikom vrtu pored mora iz jedne od slika velikih majstora impresionizma. Trenutak u svom trajanju je sve pretvorio u maglovitu sjenu u kojoj se arhitektura samo nazirala, ali bila dovoljno snažna da znamo gdje smo i šta vidimo. Trg cvijeća, mjesto s kojeg smo krenuli u život je i mjesto gdje smo se uvijek ponovo vraćali. Ova čudesna svijetlost razbija fasade, gradi mramorne stepenice prema moru, uzdiže fontane, sadi cvijeće i sve pretvara u besmrtnu ruševinu ljepote u kojoj se uvijek ponovo susrećemo.
"Zar ovo nisu ona dugo tražena vrata vremena? Iza nas je ostao svijet čvrste materije i vjerovanje u nju. Ispred nas je svijet ideja i pravih istina. Nesmijemo učiniti grešku i sagraditi grad koji će drugi moći uništiti, niti biblioteku, ni aleju statua." jedna iskra u nijansama novih boja mi zablješti u mislima.
Trenutak je trajao ljepotom. Pjesnik, stranac i ja smo sjedili kao stari znanci i uživali u vremenu koje nas je zatvorilo u neku nepoznatu dimenziju.
"Želite li nešto popiti" nepoznati glas prekinu moje misli.
"Čaj i madeleine" reče bezimeni pjesnik.
Čovjek nam donese naručeno. U ovalnoj zdjeli su bile lijepo poredane male slatke Jakovljeve školjkice. Iz šoljica se širio miris čaja. Porcelan je bio bijel sa zlatnim rubom uz koji je sitnim slovima pisalo "Misaona Proustiana".
More, iako je mirisalo osekom, je još uvijek bilo puno plime, a galebovi su pozdravljali svjetlost koja je trajala nijansom pred zalaz sunca.
"Tamo odakle sam došla je još uvijek jutro" rekoh promatrajući nastajanje novog svijeta. S neba je kapalo predvečerje iako sam bila sigurna da smo tek pozdravili svitanje.
Tišinu je razbio val udarajući o hridi otoka. Šum koji smo čuli postade mjerilo koje je, rušeći naše nekadašnje utiske, pokazivalo da se vertikalne udaljenosti mogu stopiti s horizontalnim. Naša stvarnost je dobivala nove, uvijek ljepše, oblike.
Shvatismo... nema estetskih radosti koje nam dolaze od čistog razuma, ljepota se ne gleda, ona se osjeća.
Dijana Jelčić
Misaona Proustiana
fotografija otoka... Jasna Marcelić
Oznake: umijeće vremena, misaona Proustiana
|
