Univerzum svjetlosti...
Stvarajući okvire za razvijanje metode umjeća pokreta slijedila sam pravila univerzuma čiji smo dio. Svaki od nas je jedna mala galaksija, mikrokozmos. Ja sam, vjerujući u čovjeka koji je svojim znanjem bio sposoban spoznati savršenstvo svog djelovanja i beskonačnu pravilnost svog razvoja, stvorila svoj tetravalentni kod, koji u sebi sjedinjuje svjesnu spoznaju fizikalnih zakona univerzuma, te samosvijest svog osobnog makro i mikrosvijeta. Fascinirala me je i ova misao... Čovječe upoznaj sebe Herman Hesse
Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti... Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time
Umijeće svakodnevnog pokreta
U vidokrugu svijesti
promatrah razlijevanje
bijele svjetlosti,
u pejsažu sna vidjeh
ljubičastu tišinu.
Na obzoru spoznaje
zaobljavanje vremena,
iluziju nedohvatne dimenzije,
zanosnu opsjenu,
igrariju vječnosti.
Pokušah je zaustaviti
na zaslonu percepcije,
uloviti u zamku pamćenja.
Uzalud,
u kovitlacu planeta
oćutih zabludu
misaonog uma,
okom nutarnjeg snimatelja
udaljavanje točke gledišta
i nezaustavljivost vremena.
Zatvorih oči,
iza zrcala misli,
u vrtlogu imaginarije,
u kaleidoskopu iluzije,
u prelamanju svjetlosti
oslunuh rapsodiju boja.
Zaustavih sliku
na zaslonu sjećanja,
kroz univerzum svjetla
ušetah u viziju,
u ekliptiku Venerina sjaja,
u hram nutarnje tišine,
u protegu osjećajnog uma.
U vretenici vremena,
vidjeh boginjinu istost,
u mjerici vječnosti
postojanost ljubavi,
njenu nestareću moć.
Otvorih oči.
Promatrao si me istim osmijehom, u tvojim očima isti sjaj.
Ostala si ista kao u dane prvih susreta, tvoj šapat je potvrdio misao koja se kovitlala u budnosti.
Ljubav je to!
A vrijeme?
Razlijeva se besčujnošću, širi besčulnošću. Vizualiziram njegovu nevidljivost. Vidim bespuće ničega, beskrajnu panoramu bjeline i tišine, uzaludno je besciljno tumaranje njegovim izmaštanim stazama.
Ostavimo ga u njegovoj hirovitoj jurnjavi iz ničega prema ničemu, iz prošlosti u prošlost.
Začu kategorički imperativ vječne filozofije.
Živimo trenutak!
Na horizontu se rađao suton. Svjetlost boje vjenčanice se slijevala u kalež kobaltnog beskraja. Prohujao je dan, a vrijeme, kotrljajući se prema svitanju, je zaobljavalo prostor u trenutak sreće.
Ljubav je ostala…
Dijana Jelčić
Univerzum svjetla
 Oznake: prostor, vrijeme, svjetlost, svemir, ljubav
|
