dinajina sjećanja

nedjelja, 26.06.2016.

Silueta tišine...





Postoje li konture u kojima se krije govor vječnosti?

Koje li je boje ta nečujna magija eonske tajne?

Slušali smo tišinu u dolini smaragdne rijeke, čuli smo dušom njene bezglasne titraje, uranjali srcem u rapsodiju njenih boja, usnama kušali njen slad koji se slijevao grlom kao mlado vino. U njenim prozirnim koridorima smo susretali ptice čudesnih boja, družili se sa lotosima koji su nas, otvarajući svoje nježne latice, pozdravljali tišinom. Usidrili smo čun sna u središtu njena carstva i promatrali put sunca od istočnog ka zapadnom nebu. Divili se njegovoj igri sa tužnim vrbama i bijelim brezama na obali rijeke.

Kada je s neba kapnula tišina podnevnog sunca, ljepotom je ubila sjenke koje su se, do tog trena, zrcalile na površini vode. Iz obližnjeg šaša je u vidokrug dolutala vidra i razbila na trenutak taj tajanstveni ugođaj. Liske poletješe u beskraj pretačući muk u lepet svilenkastih krila.

Zagrlio si me i upitao, jesi li čula tišinu?

Vidjela sam njenu nevidljivost, odgovorih utapljajući se, kao leptirica, u jantaru tvojih očiju.

Danas u tišini naše dnevne sobe pokušavam čuti ono što sam u onom naglom ljetu naučila slušati. Svjetlost suncozlata prkosi odlazećem danu probijajući se kroz staklo prozora i zaobilazeći me slika sjenku moga tijela na parketu. Ti se smiješiš jer osjećaš da se divim njenoj duljini. U sutonima, igrajući se zrakama sunca, sama iz sebe rastem. Otvorih usta pokušavajući izreči to što osjećam. Stavio si prst na usne. Muk mi odgovori tvojim osjećanjem.

Živimo život pun svjetlosti, igramo sa iluzijom silueta koje nam tišinom potvrđuju prolaznost naših ovozemaljskih tijela, ali siluetu tišine još nismo vidjeli.

Nema je, ne postoji, ona je tek poetična slika sanjanog Raja, tankoćutna glazba duše, rapsodija boja i nevidljiva pratilja sna.

Dijana Jelčić





Oznake: dolina Neretve, Hutovo blato, tišina

- 17:27 - Komentari (32) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>