Prohujala su stoljeća, obnavlja se dan umiranja sveca, zaštitnika djece... bili smo u Hercegovini.. jutros smo u samom svitanju, prije puta ka Zagrebu, bili u Humcu, u svetištu svetoga Ante Padovanskog...
rođen...15. kolovoza 1195., Lisabon, Portugal, preminuo...13. lipnja 1231., Padova, Italija ...
dobih posvećeni ljiljan, cvijet svetog Antuna...
Osluškivah rapsodiju
odlazećeg lazura,
u tišini svitanja
doživjeh
nepovratnost noći,
u praznini trenutka
osjetih titraje sreće,
naslutih svetost
dolazećeg dana.
U mirisu lipe
oćutih bdijenje,
viziju čuvara
mog djetinjstva.
Nad rijekom vremena
premosnica svjetova,
stvoriteljica bezgraničja,
u sjaju zrcala
mnogoprotežnost ljubavi,
svjedokinja vjerovanja
u trinaesti dan
šestog mjeseca,
u molitvu izgovaranu
srcem djeteta.
U romoru odrastanja
tihovanje,
tek titraj na usnama,
zahvala zaštitniku
sakramenta ljubavi,
prosvjetitelju heretika,
vječnom čuvaru
vrata moga vremena.
Sunoćava,
trinaestica se kotrlja kraju,
kiša je pojačala miris lipe,
a na mom radnom stolu
vjekuje minijaturna statua
svetoga Ante Padovanskog.
