Miris jasmina i tek procvalih lipa...
Mostovi pod kojima se budim... naslov zbirke eseja posudih od sebe same, iz podnaslova moje davne zbirke pjesama, "sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim" ... vratili smo se u dolinu Neretve, na početak priče o nama i biverzumu... miris jasmina i tek procvalih lipa... sjećanje na prohujala proljeća...
Noćas odsanjah san nad snovima. Ti, zelena rijeka i rascvjetani grm jasmina. Doživjeh ljepotu triptiha, njegovu istinitost. Lice i naličje magije, budnost iluzioniste, nježnog prevaranta zbilje. Dotaknuh lazur neba i vatru pakla. Osjetih ples anđela i demona u nutrini. Tvoja blizina me smirivala. Spavao si. Osluškivala sam tvoje disanje. Pričinjalo mi se da sanjaš isti san. Smiješio si se. Vidjeh viziju tvoje snovitosti. Vodio si me u tišinu smaragdne rijeke. Postajem Sukub, kradem ti san, pomislih i pogledah kroz prozor. I mjesec ima lice i naličje. Krade suncu svjetlost i razbacuje idilom noći. Mjesečarim uspomenama.
Ulazim u trojstvo zlaćanih trokuta. Ti i ja u zakonu zlatnog reza, u ostvarenju simetrije i asimetrije vječne istine. Stojimo na litici osjećanja. Ne dozvoljavamo bezdanu da nam uzvrati pogled. Naličje sreće nestaje u beskraju.
Na obzoru mladog dana sviće zora zlatnom hostijom iznjedrenom iz kaleža vjerovanja…
Sretna sam. Pripitomili smo Sukuba i Inkuba… oslobodili se noćnih mora. Uronili u poeziju drevnih oceana. Budi nas miris tek procvalih lipa.
Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.
Na žrtveniku trenutka sagorijeva tmina, u zagrljaju mirisa jasmina i lipa mi bešumno razlijevamo ćuvstva, osjećamo višestrujnost tišine koja žitkost riječi i mekoću šutnje povezuje u muk genius loci, u dašak istine.
Oznake: dolina Neretve, miris jasmina i lip, sjećanja
|
