dinajina sjećanja

četvrtak, 27.04.2017.

Vrijeme čekanja...




Čekanje je ružna riječ. Ne volim nepomičnost, tmurno nezbivanje, entropiju vremena, težinu neprolaznosti,
zgušnjavanje bez pomaka. Ulazim u odaju ogledala i odjeka. Prodirem u podsvjest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja, živim vrhunac samoće. Mnemozina, majka muza, boginja pamćenja, rijeka lijepih sjećanja,
poezija uspomena daruje snovitost zbilji. Nad nama modrina beskraja, ispred nas bonaca tišine, besprijekorna geometrija izmaštanih svjetova, privid odživljene budućnosti. Rascvjetani perivoj snova i konture stvarnosti,
ruke spletene u buket zagrljaja. U sjaju noći punog mjeseca razlomljeno zrcalo svijesti, nad ušćem Neretve suze Svetog Lovre, treptaj oka pun zvjezdane prašine i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”. Živimo trenutak, kao da sljedeći neće doći.






Čekala sam, bila sam Vladimir, možda Estragon, svijest je čekala nedolazećeg Godota, a duša živjela u Luninom hramu satkanom od mjesečine i sjaja Sunca, od ljepote prohujalog vremena.
Ljepota se krije u očima promatrača... moje oči su bile osjetljive, a svijest se zanosila riječima iz davno pročitanih priča.
Snovi su donosili poruke iz podsvjesti, iz lednice zatomljenih sjećanja.

Osjećala sam hladnoću zaleđenih uspomena, sedmodnevicu nastajanja, strah od svanuća osmoga dana.

Vrijeme čekanja na nešto bezimeno je hipnotiziralo um. Ples iluzija ga omamljivao. Magija noćnog lutalice opsjedala osjetila. I nebo je plakalo suzama neostvarenog sna.

Iznenada je kiša, koja je četrdeset dana padala, prestala.

Iz pjeska i pjene je izletila bijela golubica. Zobala je zvijezde, zaustavljala vrijeme čekanja, vraćala dan.

Osjetih u srcu raspuknuće boli, zrcala ništavila, otapanje lednice i uranjanje u neodređenost puteva dolazeće zbilje. Ostali su samo kraki rezovi nepostojanja, kao ožiljak, kao znamen isplakanih suza i nepovarta prohujalog vremena.

Umjesto mjesečevog sjaja na obzoru jutrenja su zasjale oči boje sna.

Dogodila se ljubav. Vrijeme čekanja, to pasivno trajanje ni u ćemu, je opozvano.






Čitala sam knjigu, sučeljavanje dva znanstvenika o dimenziji prostor vrijeme. Sretna sam što živim ovdje, u pravom smislu riječi ovdje na planeti, među ljudima koji nesvjesno u sebi nose čežnju za događanjima, za pokretom iz kojeg je sve drugo u nama i oko nas nastalo. Ta skrivena, često svjesno nespoznata čežnja je razlog da je čovjek najsretnije i najuravnoteženije biće među živim bićima, jer on u sebi nosi energiju početka i svojom nutarnjom ravnotežom živi u ritmičnom sjedinjenju sa svim događajima oko njega i tako održava harmoniju univerzuma.

Osjećam kako sve što se oko mene događa prepoznajem u sebi samoj i spoznajem... nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.

Samo sam čvor u klupku vremena, čvor u kojem su kao osnova ispredeni osjećaji prošlosti, a niti su satkane od emocija trenutka koje prelaze u osjećanja. U trenutku koji vidim nutarnjim očima se nagomilalo mnoštvo novoga s količinom onoga što je već prošlo. Sve se ponavlja, ali ipak mijenja i postaje život. Veliki graditelj o kojem ovisi arhitektura života je Proustovo Vrijeme, pisano velikim slovom. Pokušavam slijediti tog nestalnog i svojeglavog Boga i tako uspijevam oživiti prošlost i sanjati budućnost. Gubljenje dodira s vremenom je trenutak smrti. Tada se vrijeme povlači iz tijela i prepušta ga zaboravu.

"Živi trenutak, osjeti vrijeme u sebi, oživi prošlost u djeliću trenutka koji postaje budućnost i pamti, pamti slike koje se pri tome zrcale u tvom umu." čujem glas istine i slika trenutka postaje trenutak sam, vrata mog vremena.

Dijana Jelčić





Vrata vremena

Oznake: vrata vremena, vrijeme čekanja, trenutak

- 07:17 - Komentari (36) - Isprintaj - #

srijeda, 29.06.2016.

Želim ti vrijeme...




U kaminu je pucketala vatra, plameni jezici su ostavljali tajnovite sjenke na zidovima. Na stolu je gorijela mirisna svijeća. Nježni zvuci vječne Chopinove glazbe su ispunjali prostor. Na zidu je kuckao sat, jedini znak prolaznosti vremena. Osjećala je miris jasmina u toj zimskoj večeri, mirisi, boje i zvukovi klavira su se sjedinjavali u čudesne nijanse jednog davnog ljeta. Sjećanja su bila tu u njoj, ali su bila vanzemaljska, zagrljena svijetlošću, koja kao da je dolazila iz dalekih galaksija, a opet je bila tu, osjećala je njene dodire, kao sretna milovanja. Prostor se mijenjao slikama koje su nastajale u njoj samoj. Ona je bila u središtu te čudesne gala predstave svijetla i sjena, mirisa, dodira i boja. Jasmin, taj čudesni miris ljubavnog zanosa je ostavio tragove u njenom srcu i u toj noći postao vremenski stroj kojim je lutala prohujalim trenutcima. Drevna Perzija, Kleopatrini jedrenjaci čija su jedra bila puna tog zanosnog opijuma, Provansa zemlja u kojoj je utopljena u jasminu odživjela ljepotu prve bračne noći. Zatvorila je oči i zakoračila u pupoljke jasmina i postajala miris, a onda kristalna suza na malenoj latici tog predivnog cvijeća. Bila je osjećaj u toj čudesnoj igri osjetila, bila je na početku vremena, bila je u rajskom vrtu i bila je nebeski cvijet, miris i boja, bila je tiha muzika Chopinovog piana, bila je sama svoja duša, treperava pjena svog snenog bića. Na zidnom sati je odzvanjala ponoć, ona osjeti ponoć u sebi, osjeti tu kraljicu noći u svakom djeliću svoga tijela, osjeti opuštenost i lakoću postojanja u trenutku. Otvorila je oči i vratila se u sobu punu tog umirujuće- uzbuđujućeg mirisa.





Ta ona sam bila ja, ja u trenutku kada osjetih, vrijeme je mirisni cvijet, čudesna latica, kapljica rose, zrnce pijeska, ton vječne sonate, boja sna i trenutak, beskonačnost skrivena u konačnosti moga tijela. Nekada, dok gledam svoj termin- kalendar, mi se čini da živim nečije tuđe vrijeme, da prilagođavam moj životni ritam pacijentima koji dolaze i odlaze. Ja ostajem i osuđena na čekanje slijedećeg pacijenta ponekad izgubim osjećaj vremena u sebi. Tada prisilim svoje misli povratku u vrijeme, u trenutak u kojem trajem i onda doista osjećam njegov miris i čujem nečujni romor njegovog postojanja u meni. Nijemi ples njegovih nevidljivih ćelija budi osjećaj sigurnosti u meni i ja se tada sjetim želje koju mi je, dok sam bila dijete šaputala majka prije spavanja.


Želim ti vrijeme,
Želim ti sve vrline svijeta.
Želim ti ono što mnogi nemaju,
Želim ti vrijeme veselja i sreće,
vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
nego vrijeme zadovoljstva i mira,
ne vrijeme koje ćeš gubiti,
nego vrijeme koje ćeš i
mati u izobilju za čuđenje i povjerenje
i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe
i u svakom danu i svakom satu
osjećati sreću i vrijeme u
kojem ćeš drugima opraštati.
Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.


Tada osjetim, vrijeme ne prolazi, ono je tu, uvijek isto u svom nastajanju i svojim mjenama, nepokolebivo u svom postojanju u kojem mi trajemo i prolazimo kroz njega. Vrijeme ne stari, mi starimo, ono je u odnosu na nas uvijek isto mlado kao i trenutak koji mi spoznajemo, a mi spoznavši trenutak u kojem se spaja želja i san postajemo misaoni hodočasnici ka još ne pronađenim njegovim vratima...

Dijana Jelcic... "Umijeće svakodnevnog pokreta" Zagreb, Kapitol, 2006.





Oznake: vrijeme, umijeće svakodnevnog pokreta, vrata vremena

- 08:18 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>