Noć prekratka za san...
Što je život?
Mahnitanje.
Što je život?
Puste sanje prazna sjena što nas ovi
O, malen je dar nam dan,
jer sav život
to je san,
a san su i sami snovi"
Pedro Calderón de la Barca
Na zvjezdozidu sanja, u ogledalima želja promatram zrcaljenje lica neke druge mene, one koja je putovala eonima i u fjordovima sjevernog neba tražila osmjeh tvojih ćilibarskih očiju. Orionovo zviježđe se krilo iza krinke Ivanjske noći. Na obzorju dolazećeg ljeta su gorile vatre.
Nebeske suze su isprale tragove licemjernog srama, skinule veo hipokrizije darujući mi osmijeh sretne žene. Odbacih ishitrenu masku sladunjave skrušenosti, lice okupano kapljicama djevičanskog izvora i uronih u izvorište žuđene ženkosti.
U usjeklini beskraja, u viziji dolaćeeg ljeta sretoh bezimenog pjesnika. U sebi je skrivao nenapisanu poeziju punu snage vizionara, ispunjenu magijom stiha, čarobnjaštvom vremena, ljepotom sna ljetne noći.
Uskovitlalo se sjeme neizgovorljivosti. Osluškivali smo preludij kušnje. Poljubio me okusom sna, mekoćom svete hostije, hranio snagom vrulje beskraja, zagrljajem pretakao svjetlost u srce, u blaženstvo trajanja, u toplinu čina i nježnost strasti.
Osjetih ga kao svileni plašt. Ovijao se oko bedema sumnji i mrvio ga u zlaćani prah podavanja okusu sna.
Uronili smo u san davne ljetne noći. U tišini vilinske šume osluškivali glasove Titanije i Oberona, smiješili se njihovim svađama, slijedili njihov nezemaljski ples.
Koračali smo bosonogi šušnjem snoviđenja i zaustavili u zagrljaju ognja novorađajuće žudnje. U čaroliji vremena osjetismo trenutak u kojem postoji samo život i san.
Kroz planetarij srca vidjeh ples Plejada, njihovo utjelovljenje u vile Ladarice i spuštanje u Ivanjsku noć, noć prekratku za san.
Rodila se ljubav!
Dijana Jelčić
Oberon i Titanija... Wiliam Blake, 1786.
Oznake: San ljetne noći, Shakespeare
|
