Te nimfe, da ne odu želim.
Bijelu
Put im ćutim u tim blijescima u
Velu
Satkanu oda sna strasna.
Zar voljah tek sanje
(Stephane Mallarmé, Faunovo poslijepodne)
U žudnji, u čežnji osjećam sučeljavanje dimenzija, mogućnost izbora, dva moguća načina života. S jedne strane, je tek pusto obitavanje u jednoličnom ritmu svakodnevice, a s druge strane postoji život u irealnom svijetu snova, lijepa iluzija satkana od žuđenih ljepota. Postati klošar, odreći se utabanih životnih staza, družiti se sa Artemidom i njenim nimfama, to je bio moj vječni san, postati suvremeni Faun. San o nimfama mi se neprestano vraća, lebdim granicom između sna i jave, živim estetske vizije dvije paralelne stvarnosti i bezbroj mogućnosti. Odlučujem se za sve, odlučujem se za ljubav u kojoj dosežem apsolut ljepote. Odvajam se od monotonije svakodnevice da ne bih izgubila dodir sa čovječnosti i prirodom, sa istinskom ljepotom postojanja u sadašnjem trenutku.
Osjećam se kao Mallarmeov junak, kao osamljeni beskućnik koji je u igri sa nimfama postao Faun, titrajuća struna vječnosti, djelić univezuma, univerzum sam.
Slušam
uživam i odlučujem se za ljubav...
Vratio si mi nebo, sunce, zrak
život,
u noći punog mjeseca
na obali jezera.
Vjetar, ti i
proljeće.
I miris šljunka
Tvoj dah, tvoje oči,
tvoj zagrljaj
i zaboravljeni osjećaj.
Do tada razočarana,
rastrgana između
jučer i sutra
zaustavljena nevidljivom rukom
sudbine na početku sna.
A željela sam samo život
jednostavan i moj.
Uronih u dubinu tvog pogleda,
osluhnuh rapsodiju boje davnih privida.
Darovao si mi
sreću za sreću,
vratio ukradeni san
i ljepotu pripadanja
u onoj noći
punog mjeseca.
Dijana Jelčić… Osamnaest crvenih ruža… Zagreb, 1986.
Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2000. Zbirka prozno- poetskih tekstova
Statua... Wilhelm Neumann-Torborg: „Faun und Nymphe“ (1890)