Evo kako je započelo...
Sjedila sam u kupeu vlaka koji je kretao prema jugu. Jedan muškarac uđe i smješeći se sjede preko puta mene. Pogledah u njegove oči i začuh glas koji me je vrati u prošlost.
…Moj djed je stajao na vratima vagona vlaka koji nas je vozio prema jugu. Bilo mi je tek pet godina i bila sam užasno žedna nakon duge vožnje uskotračnom prugom koja kao da nije imala kraja.
"Jesi li natočila vodu? Vlak kreće za par minuata."
"Nisam našla slavinu "
"Ne treba ti slavina, ovdje se voda pije s izvora" reče mi dječak tek nešto stariji od mene.
"Pokaži mi izvor"
"Zar si slijepa, pa stojiš pred njim"
Stajala sam pred nekim rđavim čudovištem sa dva kraka. Dječak pokrenu jedan krak i iz dugog poteče voda. Stavila sam bocu pod mlaz. Užasna vrućina tog ljetnog dana pređe u ugodu.
"Odakle dolazi ova voda"
"Iz zemlje"
Gledala sam ga nepovjerljivo. On se smijao i ja sam se počela smijati. Zvižduk lokomotive najavi polazak. S bocom punom hladne vode koja je dolazila iz zemlje utrčah u vagon. Dječak je stajao bosonog na prašnjavom peronu i mahao. Njegove oči su kao dva tračka sunca blještale zenitom.
"Ovdje voda izlazi iz zemlje" rekoh djedu koji je čitao neku veliku knjigu. On me pogleda spuštajući knjigu na koljena i smješeći se reče:
"Voda uvijek izlazi iz zemlje"
"Kod nas izlazi iz zida"
"Kada se vratimo kući pokazat ću ti odakle je voda stigla do našeg zida" odgovori mi djed dižući ponovo knjigu…
Njegove oči, dva sunčana tračka najaviše podne.
"Odakle dolazi voda?" upitah ga nesigurno
"Iz zemlje" reče mi visoki muškarac širokih ramena i očiju boje sna.
Prepoznadoh dječaka u čovjeku, dječaka sa perona male željezničke stanice na jugu u gradu čijeg se imena više ne sjećam. Poželjeh zaustaviti vrijeme jer nisam željela da se ovaj susret pretvori u slučajnost svakodnevice, da i on kao mnogi drugi prođe pored mene i nestane u vrtlogu prolaznosti. Vlak nas je nosio prema jugu, njega u djetinjstvo, a mene u pustolovinu koja je već davno počela.
Počela sam pisati pjesme. Željela sam u sebi rehabilitirati protekle godine, mladost i sjećanje na davno završeno vrijeme studentskih previranja.
Pišući, svaki put sam iznova osjećala prisutnost nečega ne doživljenog u sebi. Stihovi su bili moje nikad izgovorene misli, ljubav koja je tražila izraz, snovi koji su me danonoćno pratili. Pitajući se od kuda dolazi ljepota slagala sam stihove i opraštala se od osjećaja koji sam u mladosti zvala ljubav.
Moram još jednom sresti njegove oči. Danas bih znala prepoznati osjećaj koji se iza njih krije.
U međuvremenu je moje vrijeme dobilo krila i ja jednog jutra poletjeh ka gradu mladosti. U putnoj torbi je bio sakriven cijeli moj život. Morala sam se vratiti da bih stvarno saznala od kuda dolazi ljepota, da bi sve ono što sam napisala dobilo pravi smisao.
Dijana Jelčić, iz zbirke priča „Umijeće vremena“ 1987- 2000.
Oznake: umijeće vremena, susret u vlaku, djetinjstvo
|
