Vrijeme teče... uspomene ostaju... usrećuju...
Lutam obalom zaborava,
oko mene ljubav jeca za suncem,
a misli dotaknute Meduzinim dahom
grade snovima tamnicu.
Godinama smo razbijali
divne stare slike naših priča,
a ožiljke od onda
danas nosimo kao nakit
i gorčinu nekih uspomena
osjećamo kao prešućene vrijednosti.
Zatvorila sam tvoju šutnju
među dlanove
i kada podignem ruke prema suncu
vidim samo jedno zarobljeno srce.
Na terasu se preko usnulog cvijeća
u ljubičastom ogrtaču
uspinjala zora,
zatvorila snove
u sunčanu kutiju
i prosula svježinu
na umor naših zagrljaja.
Tvoje ruke su bile
koljevka mojoj bezbrižnosti,
tvoje disanje uspavanka
i ja odsanjah mladost
na pamučnom oblaku tvoje nježnosti.
A onda me grmljavina probudi u život
nošena vjetrom neke lažne muškosti
upoznah uzburkanost neba.
Danas u perivoju snova mislim na tebe,
toplina leži na mom tijelu,
kao mačka prede duboko u meni
svileni konac želje
za čipku u koljevci života bez tebe.
Na ognjištu uspomena izgara zanji panj
toplina miluje želje,
a tvoja slika nestaje
u dimu dogorjelog sna.
Noćas je vjetar odsvirao requiem
ugasio zadnji lumin na oltaru želja,
prosuo pepeo nedosanjanih snova.
Noćas sahranih vjernost
u vrtu tek naslućenog cvijeća,
na horizontu vrisnu zora
slaveći Fenixov let.
Budimo drugačiji od drugih,
mi nismo tek neki,
ne dozvolimo Posjednovoj djeci
da nas zaraze slabostima,
rastimo u slobodi
iza zidova i ograda
u kojima je život prevara
a vrijeme rob.
Oslobodili smo se demonskih strahova
napustili vrijeme tihog umiranja
i kao što smo nekad djelili
ručak u studenskoj menzi
danas djelimo tajne.
“Odakle dolazi ljepota” Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
Oznake: odakle dolazi ljepota, 1987
|
