Istina je tišina vremena...
Draga Dijana!
Sveg života istinu zbori,
jer to te pravom ženom tvori;
ako hoćeš takva biti,
ni pred kim se nemaš kriti
Tvoja Nona
Sarajevo, 24. XII. 1958.
...i ja tražim istinu: moju, tvoju, njihovu
I što mi se bližom čini,
gubi se
negdje u vrisku laži,
izgorjeloj šumi,
nepokošenoj livadi,
romoru rijeke nevraćanke.
Čini mi se, tu je
ne dodirnuta
u tišini sjećanja,
na mostu uspomena,
u zatonu vjerovanja,
u koljevci mladosti,
u bezvremenom putovanju
vremenom.
Slušam muk beskraja,
priča mi priču
o tajni postanka.
Iza sedam brda
i sedam dolina,
osmoga dana,
u sazviježđu „lava“,
rodio se pjesnik.
Ressurectio,
preporod istine,
obnova vrijednosti,
utjeovljenje dobrote.
Bljesak magije Svemira,
ovostrani život utkan
u poeziju tišine,
u tajac vremena,
u trenutak,
u titraj oka,
u ovo malo ništa,
u kojem se zrcali
dolina djetnjstva,
delta zelene rijeke,
nebo, more i zemlja,
trojstvo besmrtne ljepote,
naša smrtnost,
naše sužanjstvo
konačnosti.
Sjećanja, ti mostovi
pod kojima se budim
i čujem
romor zlaćane tišine,
nad mostovima
tihuju zvijede,
dokazuju našu
nedjeljivost
od kozma.
Jedna zvjezda padom
dotaknu tišinu
srebro se prosu nebom:
Sreća!
Trenutak sjaja za želju,
ili tek samo za san.
Dopustite mi da
budna sanjam
ne tražeći istinu,
Istina je tišina vremena!
Dijana Jelčić... kolaž stihova iz zbirki "Osamnaest crvenih ruža", 1986.
"Mostovi pod kojima se budim" 1987- 2007
i neukorićene zbike "Pelinjak, rukovet gorkih stihova" napisane devedesetih godina prošlog stoljeća...
Oznake: ISTINA, kći vremena
|
