Marketing
Utisci iz kazališta...
Ali istinski uzvišeno jeste padanje zavjese i ono što se još vidi kroz nisku pukotinu: tu jedna ruka po cvijet seže, tamo druga hvata odbačeni mač. tek tada treća, nevidljiva, obavlja svoju dužnost steže me za grlo.
Wyslawa. Szymborska.
Wyslawa. Szymborska.
Odrasla sam iza svjetla pozornice. Još kao mala djevojčica sam često s druge strane kulisa doživljavala čarobni svijet pjeska i pjene, istinu kazališne svakodnevice. Danas znam, imala sam sreću odrasti, sazrijeti, naučiti voljeti i živjeti u svijetu iza zrcala stvarnosti, oćutiti snagu umijeća umjetnosti pretakanja čujnosti i čulnosti u izričaj.
Ostala sam samo promatrač onoga što se događa na daskama koje život znače, ali sam udisala i udišem još uvijek ljubav prema Taliji i osjećam da mogu pisati o ljubavi koju ta božica širi i ispred i iza svjetala pozornice. Naučila sam uranjati u dubinu oceana snova i rastapati djeliće sante leda u kojoj se kriju zatomljena osjećanja.
Ljubav je san i java, ljubav ta čudesna droga, čije je sjemenje pružajući ruku Bog onog davnoga dana prosuo na zemlju. Grijana suncem ljudskoga uma, zalijevana suzama tuge i sreće LJUBAV, niče svakoga svitanja novim cvjetovima. Njeni pupoljci ne poznaju godišnja doba, ne ubija ih hladni vjetar s planine, ni ledena ruke zime, nisu ljepši u proljeće, ne mjenjaju boju u jesenskim maglama, oni su znakovi vječnog ljeta u našim srcima i šarena kulisa velikog svjetskog teatra koji nazivamo život.
Ponekada nam se pričinja da nas je ljubav napustila, da se taj čudesni osjećaj rasplinuo u magli svakodnevice. Teatar djeluje terapeutski. Pobuđuje i oslobađa u nama emocije, pročišćava osjećaje, uvodi nas u svijet neiživljenog, svijet želja, tuge i srama, u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, svijet boli prouzrokovane nagomilanim i neobjašnjenim strahovima. Sjedeći u publici ponekad poželimo sudjelovati, podijeliti s glumcem odgovornost prikazivanja lika u kojem smo se prepoznali, izaći na scenu i biti dio igre te svojim riječima promjeniti sadržaj djela, usmjeriti radnju, osloboditi i usmjeriti svoju, u tom trenu, spoznatu negativnu energiju.
U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere, ljubav u teatru doista postaje živa, ona nas dodiruje svojim nježnim rukama i mi u tim trenucima doista osjećamo njen izvor u nama samima. Iako nam se čini da smo u teatru samo pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču. Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i šutnji.
Glumac može plakati, smijati se, može pasti u zanosu igre, a da pri tome ostane neozljeđen. Kada glumac umire na sceni to može biti, stvarno, proživljavanje jedne male prolazne smrt. Njegov emocionalni um postaje pri tome njegov anđeo čuvar. Čaroban svijet u kojem glumac, čovjek od krvi i mesa, postaje lutka od slame budi u gledaocu novu stvarnost, u kojoj on zaboravlja čovjeka u glumcu. Tek kada zavjesa padne i upale se svjetla, gledaoc zaboravlja lutku i aplaudira čovjeku. Energija glumčeve kreativnost, koja lebdi u zraku, premošćuje rampu i još nekoliko trenutaka djeluje na publiku. Glumac vlada trenutkom svijesti publike i taj trenutak bi trebalo znati zaustaviti i pamtiti.
Glumac na sceni postaje uljezom u našu samoosjećajnost. On kida lance našoj okovanoj svjesti. Strasti u tim trenucima nahrupe u naš život. Gledajući teatarske predstave naučila sam trajno spoznavati svoje osjećaje, biti popustljivija prema njima, ali sam usput naučila poštivati i osjećaje drugih. S godinama sazrijevanja sam počela uistinu razumjevati govor moga i tuđeg tijela.
Mi i glumci možemo zajedno, procesom osobne spoznaje, stvarati svijet pun ugoda. Glumac prodaje svoju dušu na "Kraljevu", sajmu naših želja. Sreće, zlatne srebrne, sreće...... i ringlšpil života se vrti. Kupujemo "sreće" i često ih zaboravljamo odlazeći svaki u svoj život. Sreća spava u nama, nekad u obliku, nekog sjećanja, a uvijek se budi ljepotom trenutka.
Danas osjećam i mogu usmjeravati procese samoosjetilnosti, samoosjećajnosti, samorazumjevanja i samoodgovornosti u cvjetanje cvjetova ljubavi.
Dijana Jelčić ... “Umijeće svakodnevnog pokreta” Kapitol, Zagreb, 2006.
pogli... Treba znati padati, str, 65.
fotografije... moja mama Vesna Starčević i Sven Lasta, Antigona, Zagrebačko dramsko kazalište Gavella, 1956 god.
Zdenko Jelčić, Veliki odlazak, u Zadru, fotkala Jasna Marcelić
Post je objavljen 17.07.2016. u 07:37 sati.