Uspjeli smo...
Putovali smo, plovili smo, ispisivali smo putopise u sjećanjima, bezbrojne stranice u brevijaru osjećanja. Razgovarali smo sa visinama… ronili… tražili dno… šaputali sa zvjezdama… smijali se školjkama. Darivale su nam svoju nutrinu u zamjenu za oblake koje smo napuštali u svitanjima.
Pokušavali smo Svemir pretočiti u izričaj, zarobiti ga riječima. Zbog njegovih neotkrivenih tajni kažnjavati rečenicama, umrežiti u pjesme, u priče, u izmišljaj stvarnost. Doticali smo iluzije, uranjali u njih, postajali vidljivi u prividima maštarija, koračali uvijek prema Suncu. Ne okrećući se, negledajući sjenke prošlost. Pripitomljavali smo Bukefala u nama, ubijali strah od nečeg licemjernog, bezličnog i bezimenog u kovitlanju vremena. Još uvijek volim tvoju blizinu i uspomene.
Na baldahinu našeg biverzuma sjećanja lepršaju kao bijele ptice, kao Jonathani, kao znakovlje slobode. Ponekad se družimo s njima. Govore jezikom nerazumljivim za ostale zemljane. To je zov praiskona, pjev Svemira koji zatomismo u našim nježnim nemoćima ljubavi.
U poeziji oceana nas ima, u poeziji suza titraju sjene onih nas koji smo bili prije smrti legendarnog Bukefala. On se bojao svoje sjene, bojao se vještičjeg poslanja u kovitlanju vječnosti. A mi, mi još uvijek koračamo spramčiok Suncu. Ne okrećemo se, ne tragamo za prohujalim vremenom, mijenjamo se.
Ponekad pomislim ostala sam ista… jesam li?
Je li to moguće u vrtlogu ljubavi?... reci mi… kakva se u ovom trenu zrcalim u tvojim očima?
Promjenjivost je uvjetovana protokom vremena.
Gledaš li prolaznost na mojem licu ili vječnost u mojoj nutrini?
U prizmi tvog pogleda vidim istinu, prelamanje bijele svjetlosti u rapsodiju boja. U tvom osmijehu čujem zov prauzora ljubavi, titraj bisernce tvoga uma, sliku svetosti koja me uvijek vraća na izvorište ljepote, u kolijevku njena rađanja.
Izašli smo iz svijeta sjena pod koplja Sunca, oslobodili se zlih slutnji, nevjerovanja u obećanja. Sva su se ostvarila, svi imperativi izgovoreni u vremenu tihog umiranja se zrcale u bitku zlatne hostije kojom svetkujemo život.
Da, drugačija sam, oplemenjena sjajem tvog jantarnog pogleda i vjerovanjem u ljubav.
Dijana Jelčić ... “Mostovi pod kojima se budim”, zborka prozno- poetskih tekstova 1987- 2007.
Oznake: Mostovi pod kojima se budim
|
