@Lastavica...bila sam jako mlada... imala sam sreću, fraktura baze lubanje bez pomaka i nutarnjeg krvarenja... koma nije bila jako duboka... činilo mi se da sanjam... ali ipak, to je nezaboravno iskustvo... još uvijek se sjećam trenutka buđenja... i osmijeha moga dede... :)
07.07.2016. (19:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Annabony...ovo mi je jako draga fotka... a o boleštinama ne volim ni ja pisati...što smo stariji ima ih... ali ova nesreća je uistinu promjenila i usmjerila moj život... bilo mi je osamnaest godina... :)
07.07.2016. (19:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dinajice vjeruj mi da sam se sva naježila zbog ovog tvog posta. Tvoj zanimljiv opis nesreće, spoj univerzuma, ljubavi snova...sve je to tako zanimljivo i daje nam do znanja da smo ponekad i više od ljudi, da smo zaista neka vrst energije koja u sebi sadrži toliko toga zanimljivog i neobjašnjivog. Drago mi je da si se izvukla jer što bi mi bez tebe draga??? Mora biti lijepo imati takvog djeda.
Hvala ti što si me spomenula u početku posta i još mi je draže da sam te potakla na ovaj post. Cmokić draga.
07.07.2016. (21:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Teuta... Kada sam izašla iz bolnice više ništa nije bilo kao prije. Tada poželjeh ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi je u običnom životu izgledao nemoguć, spustiti se u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života. Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli. Ne smijemo se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje nam nudi svakodnevica. Tada više nema čuđenja, to slabi sjećanje i onemogućava zaborav... pisala sam o tome mnogo...
a pod davnim tekstom na blogu ovo je komentar jedne bolgerice ... sigurno je se sjećaš...
Kada se vrijeme otima zaboravu tada srce slaže misli u najsnažnije rečenice, u najiskrenije, najdublje misli. Treba znati, treba moći jednakom strašću zagrliti i tuge i radosti prošlosti kako bismo uistinu postali ono Ja kojim se možemo ponositi. Bez tragova svjetlosti, bez ožiljaka koji ne bole iako ostaju vidljivi ne bismo znali da smo postojali u nekom vremenu koje se sada čini dalekim i nestvarnim.
Ostavljam ti osmjeh, draga Dinajo, iskren, od srca.
R. (Dream_Maker 13.05.2008. 11:31)
08.07.2016. (05:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Gurmanka...da draga... ožiljke nosimo kao neprocjenjive vrijednosti... neke i prešućene... i meni je drago što si ti tu... što smo se susrele tu u ovom divnom svijetu blogoprijateljstva... :)
08.07.2016. (08:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nije li prihvatljivost zrelih spoznaja samozavaravanje koje nam je tako potrebno kada, htjeli mi to ili ne, polako ističe vrijeme za nova iskustva i neke eventualno nove spoznaje ;)
08.07.2016. (09:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@...dražeN ;)...ponekad nam i to samozavaravanje dobro čini, svjesni svoje fizičke prolaznosti rado razmišljamo o besmrtnosti duše...
Oni koji su bili u komatoznom stanju, kojima se činilo da odlaze u smrt, oni pričaju o tom trenutku oslobađanja. Tada im se pričinjava da njihova duša napušta fizičko tijelo i teži sjedinjenju s univerzumom. To je iskustvo koje im tada potvrđuje da pored osjetilnog tijela posjeduju barem još jedno tijelo. Ono tada zasja kristalima, isprepletenih od superstruna, koji trepereći i titrajući odlaze prema velikom svijetlu. U tom trenu se astralno tijelo spaja s univerzumom, misle oni slušajući kako simfonija njihove duše odzvanja u njihovim unutarnjim ušima i spaja se sa simfonijom neba. Do nedavno su te priče bile mistificirane i djelovale nestvarno. Danas je tehnologija toliko napredovala da se, te faze ljudske nesvijesti, uistinu mogu dokazati i konrolirati. U traumatičnim situacijama se, izgleda uistinu to naše zvjezdano tijelo, nazvano i duša, odvaja od fizičkog i na taj način spašava ono najvrednije u nama naš život. Ono napušta misaone okove čvrste materije, da bi joj omogućilo da se u trenutku prividnog mira, sama svojim unutarnjim zakonima izliječi.
puno sam pisala o tome... ali vjeruj mi čitajući knjige o djelovanju mozga, sticala sam nova iskustva... već sam činjenicaa o postojanju zrcalnih čelija u našoj sivoj tvari nam omogućava utjlovljenje sjećanja i uspomena... :)
08.07.2016. (10:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@teuta...drago mi je što ti se sviđa... i drago mi je što vrednuješ i moje "zvjezdano tijelo"... moja preživljeno komatozno stanje... pa iako je bio dugi, dugi san... bilo je to nazaboravno iskustvo... :)
08.07.2016. (10:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
neobična tema na koju neminovno nailazimo. kad-tad se tijelo nađe u prostorima potpuno nepoznatim, kroz koje tjeskobno prolazi, ne snalazeći se, da bi otišlo zauvijek. ili se ipak vratilo, tjerano n/agonima borbe (agon - stgrč. borba, u konačnici borba za život). sam doživljaj izlaska iz vlastitog tijela, lebdenja iznad samog sebe, uvida preko prozirnih zidova, mirnog prmatranja svega što se ispod događa, pa nagli prelazak u crni tunel, sve uži, sve mučniji, klaustrofobičan, dovodeći do nemjerljivog razornog straha... putovanje koje se čini beskrajno dugo... putovanje u smrt. nakon takve pomisli, ako se uopće može išta misliti okružen stravom koncentričnih krugova smrtne opasnosti, najednom se pojavljuje u daljini svjetlost. kao kad pri buđenju polako otvaramo oči, da nas ne bi zaslijepio dan. eto, tako se javlja svjetlost s one strane, širi se pred nama, oko nas, uranjamo u tu rajsku raskoš praćenu zvukovima toliko nepoznatim, koliko i beskrajno ugodnim uhu, glazba koja, kao i nemjerljive zrake svjetlosti ulaze u nas, kroz nas, grle, pjevaju, osvježavaju kao životni sok...sjene koje se miču i dobronamjerno nas okružuju, kao da nam žele reći: ne boj se, ovdje si na sigurnom... beskrajni osjećaj sreće, blaženstva i zaštićenosti...a odna, kao da me netko zakvačio nekom golemom udicom, svjetlost se naglo smanjjila, glasovi utihli, ponovno sam se strahovitom mučnom brzinom vraćala unaatrag, kroz isti crni koncentrično omračen uski prostor, da bih se našla na stropu, iznad sebe same, gledajući kroz zidove, svoju baku, medicinsku sestru koja mi je došla dati injekciju, baka je stajala kraj nje dok je razdvajala špricu, iglu, stavljala ih u kasetu za sterilizaciju i spremila prazne bočice u torbu. vidjela sam ih kroz zidove kako su stajale kraj vješalice za kapute, a onda ju je baka ispratila kroz vrata. onda sam sse polako , kroz vlastitu glavu, grlo, trbuh i stopala vratila u samu sebe.
neurolozi imaju svoju, potpuno opravdanu osnovu događanja, u skladu s novihim spoznajama iz neurobiokemije i fiziologije. s obzirom na neka područja znanosti koja također potvrđuju da se ipak ne radi o nadnaravnim pojavama, nego o čestim, ali dosad neobjašnjenim do kraja fenomenima, trab voditi računa da se sve to događa na lokalnoj razini, a to što utječe, naravno, na cijeli organizam, nije u sferi kvantne fizike i slučajnosti heisenbergove neodređenosti, nego je daleka njihova posljedica. toliko daleka da je nije moguće uhvatiti, bilo bi previše parametara da bismo pokazali prstom i rekli: taj foton/gluon/graviton/neutrino (ili bilo koja od nekoliko stotina čestica) je direktni uzrok pojave.
astralne projekcije, rebirthing kao metoda, sve su to puno kasnije spoznati načini za samospoznaju i za razumijevanje prošlih događaja koji su nas, eto, obilježili, i možda na taj način usmjerili da odaberemo baš onaj univerzum kojeg smo i ne znajući odabrali kao vlastiti.
09.07.2016. (20:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Imala sam puno groznih nesreća, ni broja im ne znam. ... jedna za mene više nije ništa ... Vjerujem u pravdu, u ljubav i Boga .. i također vjerujem da je naivan svaki onaj koji vjeruje da je to naivno .. ;)
09.07.2016. (21:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@stara teta...hvala ti na konstruktivnom komentaru... naš nutarnji svemir je najkompliciranija galaksija vječnosti, naš mozak je naučinkovitiji branioc, najbudniji čuvar vrata našeg vremena... spasioc našeg života... komatozna stanje svijesti omogućava fizici tijela vrijeme oporavka... astralne projekcije svijesti... deja vu efekti... bljesak prohujalg u trenutku... možda smo se ipak sa Sirusa spustili u ovu ekliptiku... a možda ipak neko naše Ja vjekuje u nekoj dalekoj galaksiji i čeka naš povratak u prastaru dimenziju trajanja... možda, ne znam... ali sretna sam u ovoj inkarnaciji... obogaćena znanjem mnogij koji su se možda tamo vratili... oplemenjena znanjem živućih znanstvenika koji još uvijek traže izvorište prapočetka ovoga našeg sada i ovoga ovdje... :)
10.07.2016. (08:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Evora... treba osjetiti sreću u svakoj nesreći koja nas zadesi... zrcalo trenutka u ožiljcima koji ostaju kao uspomena... pravda, ljubav, Bog, vječnotitrajuća energija iznjedrena iz jednog jedinog apsoluta vječnosti... :)
10.07.2016. (08:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lastavica
Ne bih voljela da imam takvu uspomenu u svom katalogu
svog prošlog života... No možda baš zato šire posmatraš
sadašnjicu.
07.07.2016. (19:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dinaja
@Lastavica...bila sam jako mlada... imala sam sreću,
fraktura baze lubanje bez pomaka i nutarnjeg krvarenja...
koma nije bila jako duboka... činilo mi se da sanjam...
ali ipak, to je nezaboravno iskustvo... još uvijek se
sjećam trenutka buđenja... i osmijeha moga dede... :)
07.07.2016. (19:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kunigunda
Gle.......................i ti si bila nekad dijete !
PS: o boleštinama i nesrećama ne pišem : držim ih u sebi
07.07.2016. (19:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dinaja
@Annabony...ovo mi je jako draga fotka...
a o boleštinama ne volim ni ja pisati...što smo stariji ima ih...
ali ova nesreća je uistinu promjenila i usmjerila moj život...
bilo mi je osamnaest godina... :)
07.07.2016. (19:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
teuta
Dinajice vjeruj mi da sam se sva naježila zbog ovog tvog posta. Tvoj zanimljiv opis nesreće, spoj univerzuma, ljubavi snova...sve je to tako zanimljivo i daje nam do znanja da smo ponekad i više od ljudi, da smo zaista neka vrst energije koja u sebi sadrži toliko toga zanimljivog i neobjašnjivog.
Drago mi je da si se izvukla jer što bi mi bez tebe draga??? Mora biti lijepo imati takvog djeda.
Hvala ti što si me spomenula u početku posta i još mi je draže da sam te potakla na ovaj post.
Cmokić draga.
07.07.2016. (21:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dinaja
@Teuta... Kada sam izašla iz bolnice više ništa nije bilo kao prije. Tada poželjeh ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi je u običnom životu izgledao nemoguć, spustiti se u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života.
Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli. Ne smijemo se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje nam nudi svakodnevica. Tada više nema čuđenja, to slabi sjećanje i onemogućava zaborav... pisala sam o tome mnogo...
Zvjezdano tijelo
a pod davnim tekstom na blogu ovo je komentar jedne bolgerice ... sigurno je se sjećaš...
Kada se vrijeme otima zaboravu tada srce slaže
misli u najsnažnije rečenice, u najiskrenije, najdublje
misli.
Treba znati, treba moći jednakom strašću zagrliti i
tuge i radosti prošlosti kako bismo uistinu postali
ono Ja kojim se možemo ponositi.
Bez tragova svjetlosti, bez ožiljaka koji ne bole iako
ostaju vidljivi ne bismo znali da smo postojali u nekom
vremenu koje se sada čini dalekim i nestvarnim.
Ostavljam ti osmjeh, draga Dinajo, iskren, od srca.
R. (Dream_Maker 13.05.2008. 11:31)
08.07.2016. (05:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Gurmanka
Svaki naš ožiljak nosi svoju priču!
Drago mi je da si s nama, sada i ovdje :)
08.07.2016. (08:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dinaja
@Gurmanka...da draga... ožiljke nosimo
kao neprocjenjive vrijednosti... neke i prešućene...
i meni je drago što si ti tu... što smo se susrele tu u
ovom divnom svijetu blogoprijateljstva... :)
08.07.2016. (08:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
minus40kg
Nije li prihvatljivost zrelih spoznaja samozavaravanje koje nam je tako potrebno kada, htjeli mi to ili ne,
polako ističe vrijeme za nova iskustva i neke eventualno nove spoznaje ;)
08.07.2016. (09:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
teuta
Dobro jutro Dinajice. Hvala ti za daj djelić i znaš da ću ga često čitati i gledati. Krasno je napisan. Cmokić.
08.07.2016. (09:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Euro
ugodan vikend
08.07.2016. (10:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dinaja
@...dražeN ;)...ponekad nam i to samozavaravanje dobro čini,
svjesni svoje fizičke prolaznosti rado razmišljamo o besmrtnosti duše...
Oni koji su bili u komatoznom stanju, kojima se činilo da odlaze u smrt, oni pričaju o tom trenutku oslobađanja. Tada im se pričinjava da njihova duša napušta fizičko tijelo i teži sjedinjenju s univerzumom. To je iskustvo koje im tada potvrđuje da pored osjetilnog tijela posjeduju barem još jedno tijelo. Ono tada zasja kristalima, isprepletenih od superstruna, koji trepereći i titrajući odlaze prema velikom svijetlu. U tom trenu se astralno tijelo spaja s univerzumom, misle oni slušajući kako simfonija njihove duše odzvanja u njihovim unutarnjim ušima i spaja se sa simfonijom neba. Do nedavno su te priče bile mistificirane i djelovale nestvarno. Danas je tehnologija toliko napredovala da se, te faze ljudske nesvijesti, uistinu mogu dokazati i konrolirati. U traumatičnim situacijama se, izgleda uistinu to naše zvjezdano tijelo, nazvano i duša, odvaja od fizičkog i na taj način spašava ono najvrednije u nama naš život. Ono napušta misaone okove čvrste materije, da bi joj omogućilo da se u trenutku prividnog mira, sama svojim unutarnjim zakonima izliječi.
puno sam pisala o tome... ali vjeruj mi čitajući knjige o djelovanju mozga, sticala sam nova iskustva... već sam činjenicaa o postojanju zrcalnih čelija u našoj sivoj tvari nam omogućava utjlovljenje sjećanja i uspomena... :)
08.07.2016. (10:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dinaja
@teuta...drago mi je što ti se sviđa... i drago mi je što
vrednuješ i moje "zvjezdano tijelo"... moja preživljeno komatozno
stanje... pa iako je bio dugi, dugi san... bilo je to nazaboravno iskustvo... :)
08.07.2016. (10:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dinaja
@Euro...hvala, neka i tebi bude ugodan... :)
08.07.2016. (10:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
stara teta
neobična tema na koju neminovno nailazimo. kad-tad se tijelo nađe u prostorima potpuno nepoznatim, kroz koje tjeskobno prolazi, ne snalazeći se, da bi otišlo zauvijek. ili se ipak vratilo, tjerano n/agonima borbe (agon - stgrč. borba, u konačnici borba za život). sam doživljaj izlaska iz vlastitog tijela, lebdenja iznad samog sebe, uvida preko prozirnih zidova, mirnog prmatranja svega što se ispod događa, pa nagli prelazak u crni tunel, sve uži, sve mučniji, klaustrofobičan, dovodeći do nemjerljivog razornog straha... putovanje koje se čini beskrajno dugo... putovanje u smrt. nakon takve pomisli, ako se uopće može išta misliti okružen stravom koncentričnih krugova smrtne opasnosti, najednom se pojavljuje u daljini svjetlost. kao kad pri buđenju polako otvaramo oči, da nas ne bi zaslijepio dan. eto, tako se javlja svjetlost s one strane, širi se pred nama, oko nas, uranjamo u tu rajsku raskoš praćenu zvukovima toliko nepoznatim, koliko i beskrajno ugodnim uhu, glazba koja, kao i nemjerljive zrake svjetlosti ulaze u nas, kroz nas, grle, pjevaju, osvježavaju kao životni sok...sjene koje se miču i dobronamjerno nas okružuju, kao da nam žele reći: ne boj se, ovdje si na sigurnom... beskrajni osjećaj sreće, blaženstva i zaštićenosti...a odna, kao da me netko zakvačio nekom golemom udicom, svjetlost se naglo smanjjila, glasovi utihli, ponovno sam se strahovitom mučnom brzinom vraćala unaatrag, kroz isti crni koncentrično omračen uski prostor, da bih se našla na stropu, iznad sebe same, gledajući kroz zidove, svoju baku, medicinsku sestru koja mi je došla dati injekciju, baka je stajala kraj nje dok je razdvajala špricu, iglu, stavljala ih u kasetu za sterilizaciju i spremila prazne bočice u torbu. vidjela sam ih kroz zidove kako su stajale kraj vješalice za kapute, a onda ju je baka ispratila kroz vrata. onda sam sse polako , kroz vlastitu glavu, grlo, trbuh i stopala vratila u samu sebe.
neurolozi imaju svoju, potpuno opravdanu osnovu događanja, u skladu s novihim spoznajama iz neurobiokemije i fiziologije. s obzirom na neka područja znanosti koja također potvrđuju da se ipak ne radi o nadnaravnim pojavama, nego o čestim, ali dosad neobjašnjenim do kraja fenomenima, trab voditi računa da se sve to događa na lokalnoj razini, a to što utječe, naravno, na cijeli organizam, nije u sferi kvantne fizike i slučajnosti heisenbergove neodređenosti, nego je daleka njihova posljedica. toliko daleka da je nije moguće uhvatiti, bilo bi previše parametara da bismo pokazali prstom i rekli: taj foton/gluon/graviton/neutrino (ili bilo koja od nekoliko stotina čestica) je direktni uzrok pojave.
astralne projekcije, rebirthing kao metoda, sve su to puno kasnije spoznati načini za samospoznaju i za razumijevanje prošlih događaja koji su nas, eto, obilježili, i možda na taj način usmjerili da odaberemo baš onaj univerzum kojeg smo i ne znajući odabrali kao vlastiti.
09.07.2016. (20:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Evora
Imala sam puno groznih nesreća, ni broja im ne znam. ... jedna za mene više nije ništa ...
Vjerujem u pravdu, u ljubav i Boga .. i također vjerujem da je naivan svaki onaj koji vjeruje da je to naivno .. ;)
09.07.2016. (21:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dinaja
@stara teta...hvala ti na konstruktivnom komentaru...
naš nutarnji svemir je najkompliciranija galaksija vječnosti, naš mozak je
naučinkovitiji branioc, najbudniji čuvar vrata našeg vremena... spasioc
našeg života... komatozna stanje svijesti omogućava fizici tijela vrijeme oporavka... astralne projekcije svijesti... deja vu efekti... bljesak prohujalg u trenutku... možda smo se ipak sa Sirusa spustili u ovu ekliptiku... a možda ipak neko naše Ja vjekuje u nekoj dalekoj galaksiji i čeka naš povratak u
prastaru dimenziju trajanja... možda, ne znam... ali sretna sam u ovoj inkarnaciji... obogaćena znanjem mnogij koji su se možda tamo vratili...
oplemenjena znanjem živućih znanstvenika koji još uvijek traže izvorište
prapočetka ovoga našeg sada i ovoga ovdje... :)
10.07.2016. (08:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dinaja
@Evora... treba osjetiti sreću u svakoj nesreći koja nas zadesi...
zrcalo trenutka u ožiljcima koji ostaju kao uspomena... pravda, ljubav, Bog,
vječnotitrajuća energija iznjedrena iz jednog jedinog apsoluta vječnosti... :)
10.07.2016. (08:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...