Anatomija jedne nesreće...
@Teuta je svojim povratkom u blogoverzum uzburkala uspomene, vratila me na početke našeg blogoprijateljstva. Njen članak o intuiciji me prisjetio na ovu moju davnu objavu... prolutah arhivom bloga... mnogi bivši blogoprijatelji komentiraše objavu... među njima i @ Teuta i zeleni... da bilo je to divno vrijeme...
Život je moguće razumjeti sjećajući se prošlih trenutaka, ali da bi uistinu živjeli moramo hrliti prema sljedećima. Tu misao sam pročitala u dnevniku oca egzistencijalizma i vjerujući toj misli pokušavam prisjećajući se prošlih trenutaka pronaći uzroke stanja u kojima se nalazim.
U mojoj svijesti se ponekad događalo nešto slično ratu svi protiv svih. Tada sam se osjećala kao slabašni šerif u westernima Sergia Leone-a, šerif koji nije u stanju zakone provesti u djela. U tim trentcima mi se pričinjalo da je moj život bio jadan, osamljen i satkan od neprerađenih elemenata zbilje koji su se gubili u snovima kojima isto tako nisam znala razlog. Činilo mi se da za šaku dolara prodajem te neodsanjane snove i u svakom trenutku sve više umirem, a onda sam se slušajući pjesmu o smrti osvećivala nekom imaginarnom ubici nečeg nedorečenog u meni.
Sjećam se kako sam s čežnjom promatrala jednu staru fotografiju u obiteljskom albumu.
Na ulazu u veliki park stoje djevojčica i čovjek, ja i djed, držeći se za ruke kao što smo to uvijek činili na dugim šetnjama gradom. Sjećanjem na to prekrasno razdoblje života u mojim su se mislima vrtili filmovi u bojama, puni dimenzija koje bih danas nazvala stvarni doživljaj, učenje i svjesna spoznaja života, ljubav.
Svemir je živuća materija koja samu sebe stvara i održava, sam liječi svoje bolesti, zalječuje rane, odupire se već milijardama godina ljudskim pokušajima da prodru u tajnu njegovog početka. Ljubav je energija koja se razvila iz plamenih jezika njegova početka i spustila se na našu planetu kao dobra vila koja bdije nad našim životima. Taj treperavi ostatak velike vatre se uvlači u naša tijela, spaja nas sa početkom svijeta i brani naše beskrajno carstvo, univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u nama.
"Univerzum osjetilno-osjećajnog, to je ono Nitzscheovo jastvo koje počiva iza mojih misli, to je Campanellina država sunca u mojoj svijesti, država kojoj je jedina vladarica, njena vrhovna svećenica, Ljubav." pomislih prisjećajući se ponovo onog ljetnog podneva i nesreće. Zatvorih oči da bi misaone slike uistinu dobile pravi slijed u mojoj svijesti.
Vidim mali bijeli automobil i sebe u njemu, čujem muziku iz radija "Ruže su crvene, tajne su skrivene.........". Sanjam život čija su vrata predamnom stajala široko otvorena. Ljeto, tek načeto sunčanim sjajem najavljuje podne. Sretna mladost i vesela znanost spojene u trenutak me u uvode u carstvo spoznaje.
Ljubav pruža svoje plamene jezike i uvodi me u istinu njenog porijekla. Da, mi smo tek na početku vremena, ovo svijetlo koje mi dodiruje oči je prije milijardu godina krenulo prema nama. Ljubav me grli svojim plamenim rukama i ja osjećam da sudjelujem u njenom nastajanju i cijeli svemir se skupio u ovaj trenutak u kojem se toplina nastajanja Ljubavi širi cijelim tijelom. Ja, Ljubav i svemir smo jedno.
Odjednom se nađoh u tami, a muzika koju sam do tog trena slušala je postala drugačija, meni strana i nepoznata. Osjećam čudan mir u sebi iako danas više neznam koliko je to stanje onda trajalo. Polagani iz daljine se zvukovi života ponovo vraćaju u moju svijest. Ležim u bolničkom krevetu.
"Imala si saobračajnu nesreću." začuh djedov glas i ugledah dobro poznati osmjeh.
"Činilo mi se da sanjam" rekoh mu neshvaćajući još uvijek što se uistinu dogodilo.
"Prilično dugo si sanjala." smješeći se odgovori starac gladeći me po licu.
Osjetih kako ponovo tonem u san.Tek kasnije, kada sam se oporavila, sam s djedom ponovo razgovarala o tom snu. Pričala sam mu o putovanju beskrajem, o nekom čudesnom svijetlu koje me je nosilo u daljine, o tonovima koje sam čula i sama stvarala u isto vrijeme.
Dijana Jelčić...
Anatomija jedne nesreće
Zvjezdano tijelo
Oznake: anatomija jedne nesreće
|
