Dragi mi blogoprijatelji @teuta i @More ljubavi bili u Japanu… čitam njihove osvrte, gledam njihove fotografije… bilo im je divno… Teuta mi je darovala fotografiju i dozvolu za objavu...
Japan je zemlja u cvatu šljiva i trešanja zarobljenih proljeća… sjetih se jednog njihovog tužnog proljeća… ožujak 2011… tsunami, potres, užas… tada se okušah u pisanju srednjevjekovnog ronda, teška forma , nisam sigurna da sam je uistinu ostvarila, ali eto napisah rondo zemlji izlazečeg sunca…
Bljeskom Okeanova carstva iskri tajana slika,
zrcali se drevna snaga, moć titanova lika
što ga trenu straha i tuge nebo dade,
jecaje svjetla vremenu krade
tmina u rondelu snova,
tutnjem elegije životnog zova
nebo more ljubi, to vanzemaljsko djelo,
drhtaj srama, to bezvremeno nebesko tijelo.
U dubini snene svijesti, kćerka ljubav zove,
budi čežnje, želje, sanje božanski smjelo.
Strahovi i tuge tad zaboravom plove,
gube se u suzama rijeke zlatne,
sjajem utiru ruševine blatne.
U kozmičkom bilu iskri tajnovito vrelo,
more pjeva željom, svemirske duše djelo,
drhtaj srama, to bezvremeno nebesko tijelo.
Čuvarica Titanova hrama, podmorja stražarica tajna,
raspjevana utjeha samoći, sa Olimpa baklja sjajna,
ljepotica mora sa sedefom i biserjem u kosi,
zagrljajem vala i pjene bjesu prkosi,
daruje san tkan od struna časti,
onkraj dobra izjedren iz božje vlasti.
Utiha smrtnog vira, Okeanove volje djelo,
drhtaj srama, to bezvremeno nebesko tijelo.
