Dosanjana čarolija...
Stajali smo na šljunčanoj obali okupani zlaćanim sjajem zvjezde mora. Praiskonska venera se ogledala na pučni privida. Njenom svjetlošću dotaknuh sjećanja.
Tražila sam te u snovima, u oblacima, u nenapisanim pjesmama koje se rađaše kao đerdani omotani oko vrata vremena. Tražila sam te u srcozorjima ljubičastih ruža koje posadih u perivoju čežnji.
Tražila sam te u kapljicama rose na baršunu travnjaka prostrtog u arboretumu žudnji.
Tražila sam te u spiralnom plesu kristalnog vretena vječnosti koje nosih u duši.
Sanjala sam te u besanim noćima koje dijelih sa čarobnicom zamka čulnosti i opsjenarom odaja budnosti u kojima se gubio trag darovane mi čarolije.
Sretala sam te u začaranosti svjesti koja je odisala nepoznatim mirisom i omamljivala me čujnošću melodije tvoga glasa. Voljela sam te podatnošću tihovanja žene u meni, jecajem tišine uzavrele u torzu želja.
Govorila sam ti jezikom pupoljaka koje sam skrivala u osrčju i njegovala za dan susreta. Osjećala sam da ćeš ih zalijevati poezijom suza i da će one procvijetati u ljubičaste ruže objavljujući svetozorje ljubavi.
Lebdjela sam nevinošću djeteta iznad koridora vremena i čekala da tvoj lik izroni iz magličastih snoviđenja.
Došao si iznjedren iz aquarela koji oslikah žudnjama, oživio si imresionizmom čežnji, zarobio si me dlanovima nježne vječnosti i zatvorio u kristalni krug ljubavi.
Sinoć nas je Luna promatrala osmjehom mladenke odjevene u odoru nevinosti. Nebo se usedmostručilo i otvorilo kapije sreće. Neizgovorene riječi kaplju kao suho zlato i pretaču se u antologiju ljubavi.
Sa tornja katedrale odzvanja svitanje. Uranjamo u mladi dan okupani kapima svete krvi. Alba novokrštenja se ovija oko nas.
Čuvaj ovaj san, šapućeš mi bezglasjem sreće.
Čuvajmo ga zajedno!
Dijana Jelčić
Oznake: svitanje, more, Sunce
|
