dinajina sjećanja

nedjelja, 03.07.2016.

Osjećam, dakle postojim...



Američki neurofiziolog Antonio Damasio je svojom prvom knjigom "Descartesova zabluda" pokušao povezati stoljetnu odvojenost osjećaja od razuma i na osnovu svog dugogodišnjeg znanstvenog ispitivanja dokazati da bez osjećaja nijedan razumski čin nije moguć.

U svojoj drugoj knjizi "Osjećam, dakle postojim" proučava tijelo, emocije i postanak svijesti. Ta knjiga je nastala na temelju istraživanja svijesti i znanja o njezinim temeljima, s psihofiziološkog odnosno neurološkog gledišta.
Dok sam pisala knjigu umijeće svakodnevnog pokreta čitala sam i dočitavala njegove knjige. Njegovo ime stoji u bibliografiji moje knjige.





Fenomenologija introspekcije nas poziva da umjesto mikroskopa koristimo mikrozor i njime uronimo u dubinu sebe… tako ćemo otkriti i upoznati sva naša „JA“…

misaono,
emotivno i
egoistično "Ja",

To nutarnje trojstvo je vrulja iz koje izrasta svijest i samosvijest… samospoznaja kojom osjećamo sve ostale procese u našem tijelu.
Svo znanje svijeta, osim znanja o sebi samom, možemo naučiti posrednim putem. Sebe samoga, svoj utjelovljeni um, dimenziju prostor- vrijeme, dušu moramo svjesno spoznati i pretvoriti u metafore koje ćemo pamtiti.
Uspijemo li sjediniti razumsko - emocionalne mogućnosti, sami sebi protumačiti pojam utjelovljeni um, uspjeli smo ga usvojiti... osjetiti, oćutiti, kao ruke, noge, srce ili mozak... dragulj koji ćemo mislima brusiti…






Plovili smo morima,
pristajali na dokovima,
koračali putevima,
zastajali na trgovima,
uspomene nosimo u sebi.

Prodirali smo u noć
skrivenu između
sutona i zore,
gradu narušavali san,
željeli dohvatiti mjesec,
plivati njegovom rijekom,
nestati u drugim svjetovima,
u tišini iza obzora zbilje.

Bježali smo od velikih riječi
rastuživale su nas,
griješili smo,
razotkrivajući se sebi
dosezali pomilovanje,
hostiju oprosta
na dnu kaleža svijesti.

Na raspelu vječnosti
jecaj umiruće svetosti,
dašak istine
i pregršt
tajanstvene tišine.

Joyceovo bogojavljanje,
oslobađanje od utega
prošlosti.

“Povijest,
rekao je Stephen Dedalus,
je mora iz koje se
pokušavam probuditi.”

Odbacujemo potrošeno vrijeme,
vraćamo se u sada,
osjećamo ga,
postojimo.


Spoznavajući trojstvo, taj dragulj u sebi, širimo granice uma… kao što se širi i univerzum… u beskraju nutarnjeg univerzuma prepoznajmo sva svoja lica,

• ozbiljno misaono "Ja",
• često zabrinuto emocionalno "Ja",
• pravilima odgoja zaboravljeno egoistično "Ja" to, često zrelošću, potisnuto nasmješeno lice djeteta u nama.

Je li to duša?… Kada su neurofiziologa Volfa Singera pitali... da li je na svom putu istraživanja djelovanja mozga naišao na sjedište duše... odgovorio je... istraživanje njenog postojanja ne spada u područje neurofiziologije… proučavanje njenog djelovanja još uvijek spada u metafiziku... u nju i njeno djelovanje možemo samo vjerovati…


Dijana Jelčić "Umijeće svakodnevnog pokreta" Kapitol, Zagreb, 2006.






slike... David Hamilton, alisa u zemlji ćudesa i fotografija Maske comedia dell arte

Oznake: neurofiziologija, Antonio DamasioVolf Singer

- 07:47 - Komentari (32) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>