Marketing
In Memoriam...
Zlata Bartl... 20.02.1920- 30.07.2008.
Rođena je u Sarajevu. Poslije velike mature odlazi na studij u Zagreb, gdje na prirodoslovnom fakultetu diplomira kemiju, fiziku, matematiku i mineralogiju. Odrasla je u sarajevskoj obitelji iz imućnijeg građanskog sloja. Poslije diplome vraća se u Sarajevo, gdje predaje na gimnaziji.
1955. godine odlazi u Koprivnicu i tu počinje njen znanstveni rad. Bila je još kao dijete zaljubljenica u kemiju. U Podravkinom laboratoriju nastavlja sa svojim radom, a na njezinu inicijativu 1957. počinje proizvodnja dehidratiziranih juha, a 1959. i proizvodnja "Vegete". Slaboga zdravlja, ali zdravog duha ona je uspjela oko sebe okupiti ljude koji su nošeni njenim "elan vital" Vegetu uspjeli probiti na svjetsko tržište i Podravku pretvoriti u svjetski koncern.
Dana 2. studenog 2006. postala je počasna građanka grada Koprivnice. Dobila je kljuć grada Koje je danas pohranjen u Memorijalnoj sobi Zlata Bartl u Podravki.
10. veljače 2007. profesorica Zlata Bartl je dobila od Večernjeg lista nagradu za životno djelo.
Danas je poznata pod nadimkom "teta Vegeta".
Rođena je u Sarajevu. Poslije velike mature odlazi na studij u Zagreb, gdje na prirodoslovnom fakultetu diplomira kemiju, fiziku, matematiku i mineralogiju. Odrasla je u sarajevskoj obitelji iz imućnijeg građanskog sloja. Poslije diplome vraća se u Sarajevo, gdje predaje na gimnaziji.
1955. godine odlazi u Koprivnicu i tu počinje njen znanstveni rad. Bila je još kao dijete zaljubljenica u kemiju. U Podravkinom laboratoriju nastavlja sa svojim radom, a na njezinu inicijativu 1957. počinje proizvodnja dehidratiziranih juha, a 1959. i proizvodnja "Vegete". Slaboga zdravlja, ali zdravog duha ona je uspjela oko sebe okupiti ljude koji su nošeni njenim "elan vital" Vegetu uspjeli probiti na svjetsko tržište i Podravku pretvoriti u svjetski koncern.
Dana 2. studenog 2006. postala je počasna građanka grada Koprivnice. Dobila je kljuć grada Koje je danas pohranjen u Memorijalnoj sobi Zlata Bartl u Podravki.
10. veljače 2007. profesorica Zlata Bartl je dobila od Večernjeg lista nagradu za životno djelo.
Danas je poznata pod nadimkom "teta Vegeta".
Ona nepostojeća u trenutku, u sjećanjima, u uspomenama, stoji na obali nekog nepoznatog mora
i šapuće u beskraj svog nedosanjanog sna.
U noćima punog mjeseca ćutim sjenku njene duše, osjećam kako jezdi beskrajem
i među milijunima očiju noći traži jedan davno izgubljeni pogled.
Pri rastanku su zaboravili zatvoriti
vrata sjećanja,
ugasiti
vatru na ognjištu uspomena.
Otišli su praćeni svatko svojom mladošću,
misleći to je dovoljno
za gušenje plama u srcima.
Vrtlozi želja su se vraćali
dok su se oni
na ruševinama snova dobroti nadali,
željeli tračak spasenja,
bježeći od bola i poniženja,
zaboravili su zatvoriti vrata uspomenama
i na ognjištu želja ugasiti vatru snovima.
Ljubav je tinjala,
grčila se, tražila puteve
nalazila ih i gubila u uzdasima,
u kristalnoj kugli daljina
i kricima osamljenih sudbina.
Tišina je bila jedini odgovor njenim uzdasima. Vrijeme je gutalo nadanja i vjerovanja a ona je .
nad obalom uspomena, tražila ono nevidljivo u treptaju njegovog oka.
Lutajući snovima,
gradila svjetionike na hridima
nepoznatih mora,
krala osmjehe u zvjezdanim zagrljajima,
sanjala o uvali mladosti,
o mirisu tek procvalih lipa,
o susretu na davno zapretenom ognjištu
na kojem su iskrile želje u sjećanjima."
Sjenka njene duše stoji na hridi i gleda kako sunce polako ulazi u njen san.
Uzdrhatala od ljepote trenutka pruža ruke da na dlanovima osjeti osmjeh vremena,
da dotakne zvjezdanu prašinu, sjedne u nebesku kočiju i nošena nebeskim vrancima zakorači u njegov vječni san.
Ako si našao tišinu vječnosti
ako si posadio čemprese
u dolinama gdje su nicali naši nemiri,
cvjetali naši prvi dodiri
i krenuo stazom nove sreće,
Tvoje sreće...?
Tvoja sreća će biti obala mojim snovima,
a moja ljubav sunce nad čempresima.
Ako si sada drugačiji od mene
nemoj se više okretati.
Moje ruke, bi mogle postati ubice želja,
krvnici tvojih snova,
zla sudbina čežnji,
tuga tvojih žudnji.
Sjenka duše moje šapuće sjenci tvoje duše:
Ne okreći se ljubavi
ostavi me samu u dolini naših nemira
jer
uspomene su lijepe.
Stojeći na njenom humku, prisjećam se kako je govorila da mu je još toliko toga željela reći,
da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su samo kratko vrijeme voljeli blizinu.
Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu.
Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća,
horizontu koji ne prestaje, o zvijezdanim stazama duše univerzuma,
putevima ljubavi koje prelazi njena duša snena, a On je odlazio u dugoj koloni nesretnika.
Voljela je poeziju, Matoševa pjesma "Gnijezdo bez sokola" je bila njoj najdraža. Moja mama Vesna Starčević Bartl izgovori tu pjesmu svake godine na njenom grobu.
Ja vučem čemer magle tvojih gorah,
Očajnost zvijezdah, što nad tobom niču,
U meni jeca sjena tvojih dvorah,
Moj otrcani, kraljski, banski Griču!
Ja nosim Gospe staromodnu priču,
Na kuli Vrata, Svijeću gorkih Morah,
Pa pjesmu, što pod starcem tramom kliču
Dijaci, zvona preporodnih zorah.
Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih,
U gradu tom je vilovo Lisinski,
U gradu tom je susto Vraz i Gaj.
Dijetenklasnih pokraj ovih uzah
Bje krv Ilirah, Mate Gupca suza:
Ta žuhka suza, slatka kao kaj.
Očajnost zvijezdah, što nad tobom niču,
U meni jeca sjena tvojih dvorah,
Moj otrcani, kraljski, banski Griču!
Ja nosim Gospe staromodnu priču,
Na kuli Vrata, Svijeću gorkih Morah,
Pa pjesmu, što pod starcem tramom kliču
Dijaci, zvona preporodnih zorah.
Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih,
U gradu tom je vilovo Lisinski,
U gradu tom je susto Vraz i Gaj.
Dijetenklasnih pokraj ovih uzah
Bje krv Ilirah, Mate Gupca suza:
Ta žuhka suza, slatka kao kaj.
Ostala je sama, u beskraju zvjezdanog neba, u nečujnim šapatima srca.
Ostala su joj sjećanja na sutone u kojima su zajedno lutali bespučem sna
i pisma zatvorena u kutiji isprepletenoj od vlati osušene trave njihove mladosti.
Zamišljam kako sjenka njene grli sjenku njegove duše i kako žudnja u ovom svitanju postaje ostvarenje nedosanjanog sna.
Njoj, mojoj dragoj teti posvetih knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta" ... zahvalna jer me je naučila misliti... i sretna sam što se u fotoalbumu u njenoj memorijalnoj sobi naze moje fotografije, snimljene na dan promocije knjige u domu umirovljenika u kojem je teta Zlata živjela do odlaska u vječnost
Post je objavljen 30.07.2016. u 07:07 sati.