Okna u svijet...
"Oni koji proučavaju neurofiziologiju čovjekovog mozga nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima."
Wilder Penfield
Spoznaja da ljudski mozak nije jednosmjerno računalo, da je njegovo djelovanje umreženo i izloženo neprestanim podražajima koji u njega stižu iz tijela i svijeta oko njega, te činjenica da je istinitost slike tog svijeta proizvod djelovanja svakog pojedinog mozga, revolucioniraju iz dana u dan naša neurološka saznanja. U spiralnoj dinamici svijesti, u beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću. Iz njegovog djelovanja izrastaju naše osobnosti, naše želje, naša stvaralačka snaga, naši osjećaji i naša misao o svemu tome. U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, tu nastaju tuge i strahovi, pamćenje, spoznaja i doživljaj, događa se rat suprotstavljenih svjetova.
Budim Hermeneuta, kormilara nutrine, tumača nerazumljivosti. Postavljam mu pitanja.
Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi?
Šta osjećamo kada milujemo dragu nam osobu, svoje dlanove ili je to pak njena koža?
Šta osjećamo kada nam se usne spoje?
Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
Tvoje usne dio mene,
ruke spletene u grču neznanja
namotaše stvarnost u
klupko snova.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
tvoje usne
ozon sreće,
a nebom je klizila ponoć
šireći miris
navlaženih končića svile.
Poezija izrasta iz nečeg bezimenog što u nama buja, iz vrtloga osjećaja koje često neznamo i nemožemo opisati. Zatitraju neuroni, lepršaju kao leptiri i stvaraju nove sveze u sivoj tvari, ispisuju nove senzoričke karte. Krv zapjenuša, mjenja se ritam otkucaja srca, iris u našim očima procvjeta novim bojama, koža se orosi kristalima ljepote. Svjesna tih promjena još uvijek ne znam osjećam li ja moje ili njegove usne, moju kožu ili njegove dlanove?
Noćas je vjetar
odsvirao rekvijem
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja
i odnjeo pepeo strahova.
Noćas sahranih boli
na groblju bezimenih
na horizintu kliknu zora
slaveći Feniksov let.
Što se u njoj događa kada sam tužna?
Što je to što moje misli pretvara u poeziju suza?
Zašto prestajem plakati kada mi njegov osmijeh dotakne obraz?
On osmjehom,
s moga obraza,
obrisa suze
i reče mi
ja sam tu, ali
ja sam umoran
budi kraj mene,
budi tu,
dozvoli mi
da budem kraj tebe
da ne budem sam.
Poezija je hermeneutika, doktrina, vještina svijesti.
Čitajući i pišući pronalazim tumačenja i odgovore.
Zatvorih njegov šapat
među dlanove,
podignuh ruke
ka izlazećem suncu
i vidjeh dva srca zagrljena,
na strništu sudbine
privid sjedinjenja,
pobjedu ljubavi
u umiranju svjetova.
Sve je to u našim glavama, na vrhu svijeta, u maglovitom oblaku u kom se odvija cijeli naš život.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Revolucija u glavi" str.29.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
ipak, u zadnjim desetljećima se događaju pomaci u osvješčivanju djelovanja mozga... brain trening osvješćuje sve uklesano u mramoru vječnosti...
Dogodi se kovitlac neurona u misaonom režnju, u osjećajnom utjelovljenje privida, oživi vizija davno viđenog stećka... zagrljaj vjerovanja i mudrosti daruje kamenu dušu... osjetih kako se znanje širi prostorom i ujedinjuje sa univerzumom. Da, to nije obična aleja iz mog vremena, to je škola sunčanog grada. Krenuh beskrajnom alejom osjećajući misli kao dodir vjetra koji se širi i sljubljuje s energijom moje znatiželje... zaustavih se u sjećanjima... u trenutku... osjetih titraje duše kamena...
da mi smo uklesani u kamenu vremena... a mozak nam, s vremena na vijeme, svojim djelovanjem otkriva tajne zatomljene u podsvjesti... tada osjetimo titraje duše kamena... titraje prepoetka našeg nastajanja... našeg izrastanja u ovo što smo u ovome ovdjei ovome sada... bili smo uklesani u mramoru pamćenja, urezani u reljef sjećanja, u iluziju pateranskih stećaka.
Misaonom nekropolom sam snovid branila od zbilje. Živjela sam u zemlji runolista, osluškivala zvuk daljina sanjajući ljepotu južnog neba. Bila sam sanjačica rodoslovlja, bio si zaštitar moga vremena i mojih sanja... mozak mi svojim djelovanjem odaje te davno u kamenu vremena uklesane tajne...
Dijana Jelčić... moji djelići poetske drame "Ako sutra nikad ne dođe"
Oznake: ljudski mozak, Penfield, umijeće svakodnevnog pokreta, odakle dolazi ljepota
|
