Nisam sigurna...
Sviće, na obzoru se u sjaju zlatne hostije grle nebo, zemlja i more… kič… promtram taj unikatni uradak prirode… razmišljam o kičastim slikama koje se prodaju kao suveniri na našim trgovima… o štancanju pejsaža za komad kruha i preživljavanje talentiranih umjetnika… prisjećam se naših omalovažavanja tih djela… uspoređujem slike iz sjećanja s ovom ljepotom koja se upravo događa pred mojim očima… razlika je samo u doživljaju i spoznaji da je ovo što vidim neponovljiv trenutak… preslika originala u moju svijest… sada bih mogla taj doživljaj pretočiti u izričaj… baratam riječima… ali ne bih znala naslikati to osjećanje… ne bih bijelom platnu kistom i paletom boja mogla darovati dušu…
Pišem… vršci prstiju na tipkovnici su produžetak čula… čitam napisano… pitam se je li to uistinu ono što osjećam… pišem istinu… životnu istinu… štancam osjećaje… umnožavam ih nagomilavanjem riječi… ponavljam se u svojoj želji da metaforama snovitosti darujem obličje zbilje… osjećam se kao tužan slikar pred praznim platnom koje čeka na prelijevanje valova njegova oceana snova u vidljivo djelo…
Prisjećam se vremena koje nazivam olujom ruža…tugu je lakše pretočiti u štivo… darovati joj narušenu geometriju nutrine… sretni ljudi su isto sretni… nesreća za svakoga ima drugačije konotacije… a ja osjećam sreću… i sve što napišem nosi znamenje ljubavi i tvoga imena… i ovo divno jutrenje i olujno nebo i kiša… u vjetru čujem tvoje disanje… u zimskoj hladnoći osjećam toplinu tvojih dlanova…
Sjaj tvojih očiju grije kao ljetno sunce… sutonska i jutarnja zvijezda titraju tvojim šapatima…Sjevernjača me gleda tvojim pogledom… putanja bijelih oblaka je moj put tebi… mijenjam se… godine čine svoje, ali slijevanje misli u osjećaje je uvijek isto… još uvijek svojom blizinom nježno prebireš po strunama osjetilnog sustava… još uvijek te vidim nijansama nutarnjih boja, čujem zvucima sonate od snova… vjekujem u opojnom mirisu tvoga zagrljaja sa bezimenim okusom na usnama…
Susrećem te u snovima… zbilja je bez tebe nezamisljiva…
Sjedim pred računalom… čitam osjećanja…
Je li to uistinu moja osjećajna slika?...
Neznam… nisam sigurna… jer u ovom trenu mi prilaziš… nova ideokinetička slika titra na reljefu mozga… slijeva se osjetilnom rijekom u doživljaj… mogla bih početi ponovo pisati… sa malim odmakom… u stanićju ćutim novo, nježnije titranje…
Ljubav nema kraja… osjećanje osjećaja je neponovljivo… to je unikatno djelo naše nutrine…
Danas vjerujem da i slikari slikajući na izgled iste izlaske i zalaske sunca platnu daruju uvijek novi osjećaj…
Dijana Jelčić
Oznake: suton, svitanje, osjećanje osjećaja
|
