dinajina sjećanja

ponedjeljak, 06.03.2017.

Etika estetike...



Etika se ne bavi svijetom, etika mora biti uvijet svijeta, poput logike. Etika i estetika su jedno.
Ludwig Wittgenstein







Život je zatvorio krug… mislila sam… stvarnost, ukalupljena u neprobojnom obodu svrsishodnosti, se ponavljala bez pomaka… iluzije su, nošene dugim uzdasima, nestajale… otpuhivala sam ih dimom cigarate… katapultirala u nepostojeću orbitu zaborava…

Na stolu je ležala školjka… uspomena na naše naglo ljeto i ronjenje azurnim dubinama. Natjecali smo se tko će prije dosegnuti dno i donijeti znak pobjede. More je sviralo baladu o dalekoj utopiji… o željenom raju nestalom u snovitom podmorju…

Jesen je donijela strahove. Jedno davno proročanstvo se ostvarilo. Kao u filmu “sudbonosne godine mlade carice”. Ciganka je u njenom dlanu vidjela užas, nije izrekla istinu. Sisi je stajala na vratima smrti, ljubav je pobijedila umiranje

I na tvom dlanu je bilo iscrtan dolazeći užas, ali i spasenje. Mudra proročica je izgovorila drevnu rečenicu. Otići češ vratiti se nećeš umrijeti. Srcem stavih zareze na željeno mjesto. Vjerovala sam.

Promatrala sam Mjesec. Pričinjalo mi se, taj nasmješeni prevarant zna moje tajne… njegova njemost je bila sigurnost njihova neotkrivanja… Tišina je probijala opnu samoće, omatala se nježno oko srca. Upletena u mreže sumnje i straha bila sam nepokretna, neodlučna, nesigurna…

Željela sam ponovo čuti život, osjetiti bol. Nutrina je bila mrtva… kao da mi je netko u dušu zabio malajski nož i rastrgao osjetilnost. Izgubljena u vrtlogu nepostojanosti čekala sam povratak plemena lastavica. Jedno prazno gnijezdo u kutu naše terase je svjedočilo njihovu privrženost. Znala sam, vratit će se i donijeti proljeće… Godinama su ga cvrkutanjem objavljivale …

Prinjela sam školjku uhu. Začuh šum mora, znak da nisam oglušila na vanjske podražaje. Svitalo je, svjetlost je gušila tmninu. Zlaćane niti su kukičale jutro.

Izađoh na terasu. Orošenim travnjakom si dolazio ti.

U estetici trenutka naslutih etiku postojanja. Vrtlog tankoćutnih struna se pretakao u osjećanja…

Pješčana ura još uvijek odborojava zrnca na kojima se zrcale tragovi odlazećih i dolazećih trenutaka prepunih susreta i rastanaka, u jutarnjoj rosi vidim osmijeh dolazećeg dana.

Pišem pjesmu, himnu etičkom postojanju u estetici ljubavi. Čutim hrabrost heroine rođene u stihu, osmišljene pjesmom, zaokružene u auru trajanja.

Znak prelomljenog sloga, isti ritam, tvoje ime i ljubav…

Ljubav je bila čuvar tvog vremena… tvorac poetike, etike i estetike vjerovanja…

Tvoje ime utkah u molitvu… u etiku estetične istine… u osjećanje osjećaja u srž bitka… odbacih sumnju, bila je tek zrcaljenje užasavajuće tišine…

A školjka je još uvijek tu... more šumi baladu o bezuvjetnoj ljubavi...

Dijana Jelčić






Etika estetike

Oznake: etika, estetika, osjećanje osjećaja, sisi film

- 07:17 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 16.08.2016.

Nisam sigurna...






Sviće, na obzoru se u sjaju zlatne hostije grle nebo, zemlja i more… kič… promtram taj unikatni uradak prirode… razmišljam o kičastim slikama koje se prodaju kao suveniri na našim trgovima… o štancanju pejsaža za komad kruha i preživljavanje talentiranih umjetnika… prisjećam se naših omalovažavanja tih djela… uspoređujem slike iz sjećanja s ovom ljepotom koja se upravo događa pred mojim očima… razlika je samo u doživljaju i spoznaji da je ovo što vidim neponovljiv trenutak… preslika originala u moju svijest… sada bih mogla taj doživljaj pretočiti u izričaj… baratam riječima… ali ne bih znala naslikati to osjećanje… ne bih bijelom platnu kistom i paletom boja mogla darovati dušu…

Pišem… vršci prstiju na tipkovnici su produžetak čula… čitam napisano… pitam se je li to uistinu ono što osjećam… pišem istinu… životnu istinu… štancam osjećaje… umnožavam ih nagomilavanjem riječi… ponavljam se u svojoj želji da metaforama snovitosti darujem obličje zbilje… osjećam se kao tužan slikar pred praznim platnom koje čeka na prelijevanje valova njegova oceana snova u vidljivo djelo…

Prisjećam se vremena koje nazivam olujom ruža…tugu je lakše pretočiti u štivo… darovati joj narušenu geometriju nutrine… sretni ljudi su isto sretni… nesreća za svakoga ima drugačije konotacije… a ja osjećam sreću… i sve što napišem nosi znamenje ljubavi i tvoga imena… i ovo divno jutrenje i olujno nebo i kiša… u vjetru čujem tvoje disanje… u zimskoj hladnoći osjećam toplinu tvojih dlanova…

Sjaj tvojih očiju grije kao ljetno sunce… sutonska i jutarnja zvijezda titraju tvojim šapatima…Sjevernjača me gleda tvojim pogledom… putanja bijelih oblaka je moj put tebi… mijenjam se… godine čine svoje, ali slijevanje misli u osjećaje je uvijek isto… još uvijek svojom blizinom nježno prebireš po strunama osjetilnog sustava… još uvijek te vidim nijansama nutarnjih boja, čujem zvucima sonate od snova… vjekujem u opojnom mirisu tvoga zagrljaja sa bezimenim okusom na usnama…
Susrećem te u snovima… zbilja je bez tebe nezamisljiva…

Sjedim pred računalom… čitam osjećanja…

Je li to uistinu moja osjećajna slika?...

Neznam… nisam sigurna… jer u ovom trenu mi prilaziš… nova ideokinetička slika titra na reljefu mozga… slijeva se osjetilnom rijekom u doživljaj… mogla bih početi ponovo pisati… sa malim odmakom… u stanićju ćutim novo, nježnije titranje…

Ljubav nema kraja… osjećanje osjećaja je neponovljivo… to je unikatno djelo naše nutrine…

Danas vjerujem da i slikari slikajući na izgled iste izlaske i zalaske sunca platnu daruju uvijek novi osjećaj…

Dijana Jelčić





Oznake: suton, svitanje, osjećanje osjećaja

- 07:17 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>